Solange: Maglovita jazz ambijentalnost

Američka r&b pjevačica Solange napokon je objavila ukupno četvrti studijski album “When I Get Home”. Album je prvobitno najavljen za kraj 2018. a stigao je skoro tri godine nakon vrlo uspješnog “A Seat at the Table” čiji je singl “Cranes in the Sky” 2017. osvojio Grammy za najbolju r&b izvedbu. 

Usuđujem se reći za Solange da je sestra s više karizme i kreative iako su obje neupitno izrazito kvalitetne umjetnice. Nevezano za ukuse u glazbi ili modi, upravo je Solange kroz godine uspjela unijeti više osobnosti i duše u svoj rad. Za njene albume nemam osjećaj da su stvarani u glazbenoj mašineriji u svrhu planetarne popularnosti i velikog profita koji joj slijedi. Obilježio ju je pomalo retro stil koji je unosila u r&b/hip hop pjesme, uz sada veliku količinu jazza.

Njezina je prva strast pisanje pjesama tako da nije čudno da ona sama potpisuje sve tekstove, glazbu i produkciju novog albuma. Pharell, Gucci Mane, Earl Sweatshirt, Tyler the Creator samo su neka od poznatih imena koja su surađivala na albumu.

“When I Get Home” sastoji se od ukupno 19 pjesama od čega 6 interlude-a. Album je tematski istraživanje vlastitih korijena, rasne kulture i povijesti, kako u glazbi tako i u tekstovima. Zvuk je i dalje dobar stari smooth r&b, ali za razliku od popularnije glazbe, u većini pjesama dominira zvuk perkusija što cijeloj priči daje snažnu jazz atmosferu. 

Album započinje s “Things I Imagined” u kojoj Solange dvije minute pjeva kako je vidjela stvari koje je zamišljala. Ukratko je lagana melodija, ugodan vokal i elektronska, pomalo SF pozadina. “S McGregor” interlude govori o teškom trenutku odlaska i ukrcavanja na vlak nakon kojeg neprimjetno započinje “Down With the Clique”. Pretpostavljam da je imenom povezana sa starim hitom nesretno poginule Aaliyah koju je spomenula kao veliki utjecaj na svoj rad. Obilježava je dramatičan zvuk klavira i besprijekoran falset. 

“Way to the Show” donosi malo ozbiljniji ritam i pomalo funky bass dionice. “Candy Paint” iz teksta je specifičan stil farbanja automobila i odaje počast kulturi njezinog rodnog Houstona. “Stay Flo” stihovima i ritmom zove na dance floor dok sljedeća “Dreams” stvara baš sanjivu laganu atmosferu. Najduža, ali i najkonkretnija pjesma na albumu je “Almeda”. Riječ brown ponavlja se 22 puta tako da je jasno kako je upravo ova pjesma najveći nositelj povijesne i kulturološke tematike. Synth i rattle zvuk odradili su glazbenu podlogu nabrajanja elemenata crnačke kulture. U drugu polovicu priče ulazimo s klavirskom “Time (is)” i “My Skin My Logo” od koje sam očekivala neku upečatljivu i snažnu priču, ali sam dobila previše puta ponavljanu riječi “Gucci”. Rekla bih, možda i najslabija stvar na albumu. “Jerrod” se istaknula harmoničnim vokalima dok u “Binz” dominiraju perkusije i synth melodija. Kraj je brzo došao uz par kratkih, jednu dužu pjesmu i dva interluda. Ta duža je “Sound of Rain” koju bi izabrala za favorita jer obuhvaća sve karakteristike albuma. Da se još točnije izrazim, kao da se ostatak albuma pomiješao u jednu, a rezultat je upravo ova pjesma.

Iako je na albumu veći broj pjesama, preslušavanje je prošlo zaista brzo jer rijetko koja traje više od tri minute. Album generalno mogu opisati s tri riječi – umjetnost, fluidnost i maglovitost. U nekim trenutcima je zvučao i poprilično ambijentalno, ponajviše zbog neprimjetnih prekida i stapanja pjesama. 

Fraza koja meni osobno najviše opisuje Solange je “doing her own thing”, neovisno o popularnosti starije sestre. Uspjela je svojim radom osvojiti alternativniju scenu, ali i pridobiti pažnju mainstream svijeta. “When I Get Home” je još jedan kvalitetan check point njezine karijere na kojemu će se veliki broj ljudi zaustavljati dugo vremena, neovisno o novim izdanjima.