Snovi pretočeni u stvarnost

Ove godine Paul Weller slavi 50 godina života i nešto više od 30 godina dinamične, uzbudljive i nepredvidive karijere. Odrastao u radničkoj familiji, brzo je shvatio što želi. S 12 godina počinje svirati gitaru, s 15 je već osnovao začetak onoga što će se zvati The Jam, koji će uspješno kombinirati punk i utjecaje The Kinksa, The Beatlesa i ostalih velikih britanskih bendova iz šezdesetih.

Uz njegove pjesme, ono što čini Wellera unikatom je njegov grubi, napeti, neurotični, opori glas u kojem se miješaju strah od sutrašnjice i spremnost na borbu s tom istom sutrašnjicom.

Unatoč popularnosti treba reći da nikad nije uspio steći povjerenje punkera koji su se smijali činjenici da je menadžer benda The Jam bio njegov otac, no serijom fantastičnih singlova i albuma The Jam postaje respektabilna sila u svijetu popularne muzike. Weller i njegov bend su ionako više voljeli Small Facese i The Who nego dizati revoluciju za svaki društveni ili emocionalni problem.

1982. se The Jam raspada, a Weller osniva Style Council s Mickom Talbotom koji će za zadaću svoj zvuk primaknuti soulu. Raspadom Style Councila krajem osamdesetih Weller kreće u vrlo uspješnu komercijalnu i kreativnu solokarijeru koju bazira na povratku rocku.

Čak će i jedan Noel Gallagher u punom procvatu svoje bahatosti šokantno priznati da je njegov ubavi bend Oasis ipak manje važan za popularnu muziku nego Paul Weller. Uistinu velik kompliment, nema što.

Ovako dug uvod u rad Paula Wellera učinjen je s razlogom: njegova nova ploča, “22 Dreams” dotiče skoro sve što je do sada Weller pokušavao izvesti u bilo kojem trenutku svoje karijere: psihodelija, punk, soul, jazz, brit pop, folk, latino, recitali, istočnjačka muzika, __________ (nadopišite što sam zaboravio spomenuti) čine šaroliku, ali vrlo koherentnu i uravnoteženu ploču s puno mjere.

Žanrovi se mijenjaju munjevito, otprilike onom brzinom kojom poskupljuje benzin, a opet svaka promjena u stilu i žanrovskoj ladici na ovoj ploči zvuči normalno, kao da baš tu treba tako biti. Skoro da bi mu čovjek dao Severinin “Gas, gas” pa bi Weller, radišan i nadaren kakav jest, jamačno iz toga napravio pristojnu i ukusnu stvar.

Ipak, prema osobnom mišljenju, za mrvicu bolje od svega se snalazi na domaćem terenu, a to je gitaristička tutnjava potpomognuta brutalnim bubnjanjem i pjevanjem na tragu Steve Marriotta iz grupe Small Faces.

Najbolje trenutke albuma je teško pobrojati obzirom na šarolikost stilova, ali uvodna “Light Nights” koja je nadahnuta engleskim folkom i radom Richarda Thompsona, “All I Wanna Do (Is Be with You)“, “Have You Made Up Your Mind“, “Echoes Round the Sun” i “Where’er Ye Go” se u mom uhu zadržavaju nešto malo dulje nego druge, isto vrlo dobre pjesme.

Za nijansu slabiji uradci od ostalih su “God” i “Lullaby Für Kinder“. Također treba spomenuti učinak Wellerova suradnika Simona Dinea, koji je koautor mnogih pjesama, te potpisuje dio produkcije. Gostuje krema brit popa, ‘skromni i samozatajni’ Noel Gallagher, blurovac Graham Coxon, Steve Cradock iz Ocean Color Scene, i Aziz Ibrahim iz posljednje postave Stone Rosesa.

“22 Dreams” je s jedne strane ambiciozna ploča, a s druge Weller zvuči kao da je htio snimiti ploču isključivo sebi za gušt, te je začuđujućom preciznosti uskladio oba principa.

Na ovom albumu od 70 minuta vrlo su rijetki trenuci koji sadrže krive ili suvišne note, ali ima mnogo sjajnih koji oduzimaju dah.