Snovi izašli iz sjena mraka

Moram biti iskren i priznati kako sam s godinama postajao sve sigurniji da Tearless nikada neće izaći iz totalnog undergrounda u kojem je zaglavio, već će vječno ostati ‘prikovan’ za pokoji zamračeni klupski nastup i usput snimati hrpetinu demo materijala.

Prolazile su godine i godine (bend je osnovan 2003.), a stalne promjene unutar postave postaše tradicija koje se ne bi posramile niti veličine tipa Megadeth i(li) Iced Earth. Trud i volja, prije svega frontmena Žuge, bijaše neupitni, svako malo pa je neki novi demo nudio nadu da stvari idu na bolje, no nekih ozbiljnijih pomaka nije se naziralo. Ipak, prije godinu i nešto, čak i dvije, ako se ne varam, počelo se nešto konkretnije događati.Da bi to moglo postati ozbiljnije, pokazalo je, uz ostalo, konačno uokviravanje postojećeg materijala i njegovo snimanje za ‘dugometražno’ izdanje, pa i ‘tvornički’ koncert s Aghartijem na promociji njegova albuma “Change”. No iza tog nastupa skrivale su se velike nedaće, s obzirom da se bend neposredno prije njega razišao s pjevačicom i klavijaturisticom, pa je nastup praktički odrađen, s brzinskim, ‘jednokratnim’ zamjenama. A njegova dublja pozadina bješe još crnja i nadasve tragičnija, jer je u to vrijeme preminuo jedan od osnivača Tearlessa, prvi bubnjar Marko Bregović Muzo, što je dodatno uzdrmalo sve, do tada, izgrađene temelje.

Ipak, jedini preostali osnivač, ujedno i glavna poluga benda, Zlatko Kušter Žuga i ostatak ekipe, basist Filip Babić, gitarist Siniša Godinić i bubnjar Miran Špičko pronašli su novu snagu, upražnjena mjesta popunili Ivanom Novak i Rudolfom Lovrenčićem i ponovno krenuli u ‘rudarenje’.

Naime, kako je materijal snimljen s otišlim članicama, valjalo je sve to skupa nanovo snimiti i posložiti, a kada se to napravilo, stigla je i zaslužena nagrada, ugovor s talijanskim izdavačem WormHoleDeath Records. Tako je ono u što su i najveći optimisti ozbiljno sumnjali, postala realnost. Tearless je objavio debitantski album nakon dvanaest godina rada i tridesetak promjena članova. I to ne baš ‘samo’ album. Radi se o jednom sasvim pristojnom, čak i više od toga, djelu, koje bi se, istina, više uklopilo u metalno okruženje da je objavljeno prije cca 15 godina, kada je takva glazba značajnije profitirala, no i s današnje točke gledišta, nije to nimalo loše.

Ne samo da zvuči proeuropski, već je i za pohvalu činjenica da je dobro čuti kako kod nas ima još jedan bend koji je izletio izvan, ne toliko loših, koliko već pomalo dosadnih i izlizanih death/thrash/groove klišeja. Tearlessovu glazbu mogli bi, naime, otprilike svrstati u četverokut Tristania – Draconian – Dark – Agathodaimon, bendova-mračnjaka koji su bili poznatiji i popularniji u poviše spomenutom razdoblju. Ugrubo, bila bi to kombinacija stvorena na čvrstim temeljima gothica, nadograđena elementima black, dark, symphonic i heavy metala. Secirano, polifonični je to album, izraženo mračne, melankolično-romantičarske atmosfere, sirove blackerske snage i hevijanerske melodijske energičnosti.

Tražimo li nedostatke, oni se ponajprije skrivaju (i otkrivaju) u sličnim strukturama većine pjesama, no, s druge strane, bogatstvo zvuka i poprilično kompetentne, možemo reći zrele instrumentalne izvedbe, opus izdižu iznad prosječnosti. Odlične su, prije svega, bubnjarske dionice, u kojima, doduše, nema pretjeranog egzibicionizma niti spektakularnosti, ali njihova točnost, preciznost, taktičnost i umješnost gotovo pa impresionira. Ivanini vokali su zgodni i ugodni, onako, ‘sweety-dreamy’, s lijepim, uhu prijatnim dikcijama, no dojam je da im nedostaje malo više hrabrosti i smjelosti, katkad i izbjegavanja upadanja u zamku monotonije (“Fallen We Are“). Uz ostalo i zato jer u kontinuiranoj kombinaciji s muškom harsh/scream/growl agresijom gube na značaju, katkad budu i, doslovce, pojedeni. Ukratko – više ženstvenosti, a puno manje djevojčarenja, otprilike na način kako zvuče na nastupima uživo. I još malo bolje.

Jednako tako, kad smo kod vokala, svakako treba reći da bi Žugovsky morao izbjegavati duboke baritonske eskapade (“Dreams Of You“), da se više pridržava razbješnjenih i izranjavanih pjevanja, jer romantizam mu baš nešto i ne leži. Osim u ‘šaputačkim’ varijantama. Dakako, nismo zaboravili spomenuti vrlo dobre gitarske konstrukcije, raznolikih, naravno ne i revolucionarnih, ali skroz dobrih idejnih rješenja. Od onih izlizanih surovo-bahatih blackerskih riffanja, nešto death atonalija, preko gothic-dark zamračivanja, sve do finih melodijskih heavy linija, izraženih poglavito u, iznenađujuće dobrim, solo dionicama koje otkrivamo u svim pjesmama. U sveopćoj jeki atmosferske sumornosti, očekivano je da basevi pulsiraju paklenski opako, a klavijature budu gusto raspoređene, ali treba isto tako reći i decentne forme, koliko to najviše mogu biti, s obzirom da i u njima nalazimo raznolikost izražavanja. Od tipičnih plutajućih izvedbi u službi atmosferizacije, preko izbočenijih, klasičnih, pa zaleđeno-hladnih zvukova, do emocijama ispunjenih piano sekvenci.

Epsku stranu naglašavaju povremena zborska pjevanja, fine i utjecajne gitarske akustike, a gudački aranžmani osim podebljanja potištenosti osjećaja, na momente zvuče i tipično folky, kao u slučaju numere “As She Leaves Me All Alone“, s obiljem akustičnih i orkestralnih dijelova, koje ne uspijevanju razbiti brutalno brzi black segmenti. “Deathwish” je jedna od agresivnijih pjesama, kojoj su piano, vokalne i gitarske melodije sušta suprotnost, “Room of Broken Mirrors” djelomično je zaigrana stvar koja kroz nježni piano i gnjevne gitare kombinira gotičarsku sanjivost i black/deathersku bezosjećajnost.

“Step Into Darkness” je poliritmična gothic metal numera, s kombinacijom sporijih orkestralija, piana i gitarskog sola u interludiju, i raskalašenijih, slojevitih gitarskih riffanja, ali i finalnim black razvratnošću. Spomenuta “Dreams of You” favorit je za ljubitelje gothic pjesama melodičnije forme, od svih najlakše ulazi u uho, “World of Shadows” jeste nešto grublja, ali se isto lijepo dadne slušati, a finalna “Heart of December” svojom konkretnom raznolikošću, koja uključuje i zborska pjevanja, spada među bolje naslove.

Iako me Tearless demantirao, istovremeno me i razveselio, jer su, prije svega zbog svog truda, ali i talenta, zaslužili da nad njihovim djelom zasvjetle svjetla pozornice. A jedno od njih svjetlo je s neba, ono koje najjače svijetli. Svjetlo kojim ih obasjava nezaboravni Muzo, osoba koja se također veseli ovom albumu. I osoba s kojom ćemo se, jednom, s velikom radošću ponovno susresti i u miru odslušati album, koji je, uz ostalo, i njegov. I za njega.