Smireni stari odmetnik

Outlaw country pokret se razvio tijekom ’60-ih. i ’70-ih. godina prošlog stoljeća kao reakcija na ispeglani pop zvuk i šablonske pjesme koje su dominirale country ljestvicama toga doba, a koje su se štancale kao na pokretnoj traci u tvornici country zvuka, Nashvilleu.

Kad pogledamo današnju situaciju, ne može se reći da se ni nakon nekoliko desetljeća puno toga promijenilo.

Pojam za country širokim masama i dalje predstavljaju pop zvijezde izblajhane kose i jednako izblijedjelog zvuka poput Keitha Urbana, Tima McGrawa, Faith Hill ili Shanie Twain. Izvođači koji se nastavljaju na tradiciju outlaw countrya i dalje ostaju odmetnici od srednje struje, poput Dalea Watsona koji je lani održao fantastičan nastup u Zagrebu i koji nerijetko prolijeva žuč po country mainstreamu, možda baš zato što ga je iskusio iz prve ruke okušavši se kao skladatelj u Nashvilleu.

Nažalost originalni ‘odmetnici’ polako napuštaju ovaj svijet, a njihove mlađe kolege ne dostižu njihovu popularnost. No, country se i prije pokazao kao otporna zvijer, pa kao što je Hank Williams inspirirao Johnnya Casha ili Waylona Jenningsa, tako duhovi sve trojice danas lebde nad prvacima alternativnog countrya Ryanom Adamsom, Wilcom ili Drive-By Truckersima koji jednake afinitete gaje prema countryu kao i prema žešćem rock zvuku.

Merle Haggard na novom albumu “I Am What I Am” više ne zvuči kao nekadašnji prgavi buntovnik. Bilo da pjeva o ponovnom proživljavanju ljubavi starijeg para čija su djeca odrasla i otišla, ili se sa laganom dozom sjete prisjeća prošlih dana, Merle plovi albumom sigurno i bez puno uzburkavanja poput prekaljenog kapetana. Pod stare dane se smirio i uživa u životu sa svojom petom suprugom Theresom koja na ovom albumu pjeva i supotpisuje jednu pjesmu.

Uvodna “I’ve Seen It Go Away” je pogled unatrag čovjeka koji je vidio kako sve, ma koliko veličanstveno bilo, prolazi, te ga više ništa ne može impresionirati. Merle pritom zvuči pomalo nostalgično no ne i patetično. U “Oil Tanker Train” se pak prisjeća vremena svoje mladosti, na način koji mnogi s vremenom počnu osjećati: ‘bilo nam je mnogo teže u životu nego danas, no čini mi se da smo tada nekako bili sretniji’.

“Live And Love Always” je razigrani duet sa Theresom u kojem je Merle ostavio gitaru i uhvatio njemu također omiljeni instrument, violinu (vidi album “A Tribute to the Best Damn Fiddle Player in the World (Or My Salute to Bob Wills)” iz 1970.).

Slično kao i Bob Dylan u posljednje vrijeme, romantične ljubavne pjesme poput “Pretty When It’s New” ili “The Road To My Heart“, Merle je odsvirao u western swing stilu. Što se tiče stilova i svirke, ne bi bilo nikakvih znakova da je ovaj album snimljen 2010. godine da nije kristalno jasne moderne produkcije. Stilovi i svirka su mahom akustični i starinski, staromodni ako hoćete, što doprinosi dojmu da su kao i stihovi djelo decentnog i odmjerenog starog majstora.

“Bad Actor” zorno demonstrira zašto Merlea smatraju ponajboljim kantautorom među country pjevačima. Igra riječima i metafore se nadopunjuju, te slažu zaokruženu priču koja je ujedno sjetna i duhovita. “Mexican Bands” je duhovita posveta meksičkoj glazbi, pa je pjesmu začinilo malo meksičkih melodija na trubi.

“Stranger In The City” portretira lik ostarjelog i usamljenog country pjevača koji žali za prokockanim životom. Ima u toj pjesmi i nečeg autobiografskog, ali i country stereotipa, jer pjesma je slobodno mogla biti i o Bad Blakeu iz filma “Crazy Heart“.

Finale albuma je naslovna pjesma u kojoj Merle opisuje sebe sa svim svojim manama i vrlinama (a što su mane, a što vrline često zna ovisiti o tome koga se pita), te jasno daje do znanja da se nema namjeru ispričavati za ono što jest.

Sigurno se nema zašto ispričavati zbog svoje glazbe, jer premda kroz “I Am What I Am” odmetnička vrela krv kola tek u tragovima, dostojanstvena smirenost koja karakterizira album i pristaje veteranima njegovih godina. Povremeni bljeskovi u obliku stihova i istančane interpretacije su tu kao podsjetnik da je Merle Haggard jedan od najvećih country pjevača svih vremena.