Smije/može li Jarre bolje?

Nakon izdanja “Jarre In China” sumnjao sam da me nešto može toliko oduševiti svojom high definition kvalitetom osim naravno novog Jarrea. A da stvar bude bolja opet je riječ o dvostrukom izdanju u obliku DVD+CD. Radi se o koncertno zabilježenom spektaklu (iako ni to ne govori puno kada je Jarre u pitanju) u Poljskoj, točnije brodogradilištu Gdanjsk koje je bilo početak pada Sovjetskog komunizma u Europi.

Očito se Jarre odlučio politički emancipirati jer je zadnji koncert u Kini i sada ovaj u Poljskoj, jasno dao do znanja kako Jarre gleda na političku situaciju, te aludirajući na bivše komunističke zemlje pokazao svoj stav. Čak je i nobelovac Lech Walesa nazočio tom spektaklu u brodogradilištu, a i sam je kumovao cijeloj ideji, te se Jarre odazvao na njegov poziv.

Samo je DVD izdanje puno bogatije dok je CD samo podrška i izvadak iz cjelokupnog performansa. Oni koji znaju rad Jeana Michel Jarrea otprilike znaju šta mogu očekivati. Tu je prije svega vrhunska kvaliteta zvuka i slike, glazbenika, popratnih sadržaja poput scenografije i osvjetljenja i jako puno ljudi; točnije 170 tisuća. Kako sve to zvuči uživo nisam imao prilike čuti, kao vjerojatno i mnogi od vas, ali zato nam i Jarre snima ovakve događaje.

Kako mi pred ekranima i setovim zvučnika ne bi bili zakinuti pobrinula se produkcija koja svaki put sama sebe nadmaši. Od Jarreovog muzičkog talenta te ideje o ujedinjavanju klasične i elektronske glazbe pa do apsolutnog savršenstva u izvedbi istog prošlo je nekoliko desetljeća i Jarre se prilično dobro drži u svojem naumu, a u tome mu odlično pomaže tehnološki bum s prelaska stoljeća. Opskrbio se cijelim čudom crno-bijelih tipki, ima tu i raznoraznih zvona na kojima bi mu zavidio i Mike Oldfield, tehnička ekipa sumnjam da broji manje od 100 ljudi, a i glumci su tu.

I kada pomislite da je to sve samo elektronika pokrenuta čistim ljudskim porivom za glazbeni izričaj bez imalo cilja ili više svrhe onda se Jarre istakne jednom gestom. Odsvira “Tribute To John-Paul II (Acropolis)” i da vam do znanja da sva ta elektronika i sva ta fascinacija slike i zvuka nije ništa bez osjećaja. Reakciju Papinih sunarodnjaka nije potrebno opisivati. Ima tu i vremešnih “Oxygene” varijacija, u ne znam ni sam više kojem broju, te remixeva “Aerology” i još nekih vremenu i prostoru prigodnih skladbi.

Na kraju, bez da posebno pričam o detaljima izdanja koja su ionako nepotrebna odlučite li kupiti ili pogledati izdanje, moram se osvrnuti na Jarreovo stvaralaštvo. Ono što mene muči gledajući sva ta silna spektakularna izdanja i izvedbe je zapravo koliko još može Jarre. Ima li on zapravo još manevarskog prostora i koliko još može ‘potegnuti’ da nas fascinira. Gdje je tu kraj spektaklu, gdje on nalazi uvijek iznova inspiraciju (ovaj je put očito riječ o politici) i kada će to sve presušiti s obzirom da dotiče strop produkcijski i izvedbeno.

U nadi da će me demantirati sljedećim još boljim izdanjem moram vam ovo izdanje preporučiti, ako ništa drugo, kao test izdanje za high definition sisteme. Naravno nije samo riječ o slici i zvuku, ali ako ste isključivo fan dotičnog umjetnika i virtuoza mogli bi ostati kratkih rukava jer nećete vidjeti zapravo ništa novo. U toj činjenici i leži moja sumnja, te rezerva glede preporuke.