Slovenski Bob Dylan

Vladu Kreslina časte raznim epitetima, a on ih uvelike opravdava. Izuzetak nije ni novi album slovenskog kantautora kojim je po tko zna koji put uspješno predočio svoju glazbenu magiju.

Lako je zamišljati putovanja udobno zavaljeni u naslonjač, no kad napravite prvi korak puta, nikada ne znate kamo će vas odvesti idući. Svatko od nas ima svoju cestu, no rijetko joj tko ostane dosljedan od početka do kraja. Poznato, premda bilo loše, uvijek je bolje od nečeg nepoznatog.

Srećom pa postoji Vlado Kreslin, vodeći slovenski kantautor koji uživa svjetsku slavu, kojem će i velike zvjerke poput R.E.M.-a odati počast. Odavno je Kreslin izašao iz svojih prekomurskih, ali i slovenskih granica, stoga je začuđujući njegov stidljivi proboj na hrvatsko tržište.

Ali teško je očekivati brzo osvajanje hrvatske publike koja će zbog raznih predrasuda, ali i svojevrsne glazbene zatrovanosti teško prihvatiti autora koji vješto spaja narodnu baštinu s prekooceanskim folk-rockom, ali ne robujući mu pritom.

Slikovitije rečeno: Kreslin je najtiražniji slovenski kantautor u stanju u potpunosti ispuniti koncertne dvorane nekoliko večeri zaredom. Kada bi povukli paralelu s našom glazbenom scenom, slično ime pronašli bi jedino u Miroslavu Škori.

No Kreslin – za razliku od Škore – u potpunosti razumije kako funkcioniraju Bob Dylan, Bruce Springsteen i The Band s jedne, te narodna baština s druge strane, stoga mu i nije problem savršeno funkcionirati u svom vlastitom stilu nastalom pretapanjem najboljeg od gore navedenih glazbenika.

Premda Škoro navodi i Boba Dylana kao jednog od svojih uzora, teško je u to povjerovati kad čujete pop plagijate narodnih pjesama uz ‘impresivne’ stihove kojih bi se posramio svaki normalan osnovnoškolac (je li moguće da osoba – tada četrdesetogodišnjak, što je još žalosnije – koja napiše pjesmu “Milo moje” stvara dijelom i pod utjecajem Boba Dylana?).

O nakaradnosti Škorina stila, kojim oduševljava samo lažne domoljube i slijepe nacionaliste ne treba posvetiti ni retka. Kod Kreslina pak kombinacija domaćeg i stranog ne djeluje nasilno i grubo, već ugodno i toplo, prilično blisko, baš kako i očekujete od kantautora njegova kalibra.

Novim albumom, koji je nov samo u prvih osam pjesama, Kreslin potvrđuje sve usporedbe s Dylanom i Youngom. Da djeluje i stvara s druge strane Antlatika, mlađi bi izvođači svakako grabili u njegovu glazbenu ostavštinu, a obraditi njegove pjesme bila bi im stvar prestiža.

“Cesta” je, slično nekadašnjim pločama, podijeljena u dva dijela: prvi, podnaslovljen kao i album, set je novih pjesama u prepoznatljivom nostalgično-akustičnom nenametljivom folk-rocku. Dojmljiv interpretator, pronicav tekstopisac, sve u jednom. Prisutna je ovdje i “Z Goričkega v Piran” koju je Kreslin nedavno iznova snimio kao duet s našim Nenom Belanom.

Drugi dio, “Križišča“, nešto je mračnija i maglovitija mini-kompilacija dueta uz dvije nove verzije starijih pjesama slovenskog barda. Provokativna “La Brigata Garibaldi” s partizanskim napjevima, gudačima podvučena “Magdalenca“, rock-balada “Rulet” sa Šajetom, tek su dio puta do Kreslina.

Svaka cesta ima dva smjera. Ukoliko vam je ovaj album prvi susret s Vladom Kreslinom, svakako je potrebno poći onim cestom kojom je već prošao. Ova druga, koji vodi tko zna gdje, rezervirana je – zasad – samo za njega.