Sloboda i konzerva špinata

Popeye je 34-godišnji samostalni mornar iz Kalifornije, a budući da je nastao davne 1929., izgleda da matematika opako zapinje pa je najbolje da se okrenemo Popeyeu o kojem smo i došli pričati. Od početka milenija ova istarska ekipa radi, svira, živcira se, veseli i pokušava doći do ovoga što su postigli sada, nekih 10-ak godina kasnije.

Da, već su snimili ”Domaći benzin” 2003., ali s ”Cijenom slobode” pojavit će se (ili bi barem trebali) na udaru puno veće pozornosti naše scene.

Svatko tko drži do sebe u pogledu domaćih koncerata sigurno je nekoliko puta naletio na petorku koja njeguje energični crossover alternativnog metala i rap kritiziranja situacije u našoj državici (ako ništa drugo, onda na koncertima Sepulture, Korna i Asian Dub Foundationa). Uz očekivano kvalitetnu muziku, baš su vokali zaslužni da napokon jedan domaći album žešćeg stila ne bude etiketiran vječnim komentarom ‘Joj, baš me zanima kak’ bi zvučali da nisu na hrvatskom’.

”Cijena slobode” osvrt je na ljude, prijatelje, muljatore, političare, okolinu, Hrvatsku, Europu i cijeli svijet. Glazbene podloge ovog benda su sa žestokim zvukom, brzopletim basom i grooveom na bubnju dale dobro društvo onome o čemu Gianne i Fere pričaju.

Uvodna “Dobar dan” odmah upućuje na dobar zvuk, za “3P” treba odlučiti vuče li na dobra vremena Limp Bizkita ili na našeg Edu Maajku sa žešćim bendom, a naširoko poznata “Boom Boom Shaka” zahuktala je album do kraja.

Singl “Žmanjana dica” je, radi slepanja na basu i poznatog ‘meketavog’ vokala, među usporedbe donio i kultni Primus. A “Eurupa” je stvar koja jednostavno jebeno paše uz ova trenutna vremena. Ova akustična gitara i originalno kritiziranje svega što nas je dovelo do političkog lizanja guzice cijelom kontinentu trebala bi, u ovim trenucima krize i doticanja dna, biti himna cijeloj Hrvatskoj.

I baš na ovom dijelu albuma kao da su se malo utišali (i “Spas” je akustična), pa je sve na staro vratila “Ukljukani klokani” sa grandioznim P.O.D. riffom na refrenu i gitarističkom dionicom koja neodoljivo podsjeća na Wes Borlanda.

Alex iz TBF-a posudio je vokale na “Riba ribi grize rep” koja unatoč tome ostaje prosječna, a naša ‘ekscentrična’ Tamara Obrovac otpjevala je ulogu majke na zanimljivoj “Delaj delaj“, koja predstavlja odu upornosti bendova ispred klasičnog uredskog života.

Još nekoliko specifičnijih stvari su glasna i spora “Mama” i stvar s najmanje riječi, “Pobjednička“. Ta odlična stvar još jednom je vratila misli na dobra razdoblja Limp Bizkita, a sporom i umornom atmosferom izazvala je da ju odmah vratim i poslušam još nekoliko puta.

Dvije završne stvari s akustičnom gitarom podsjetile su na grupne pijanke na plaži ili njihovu verziju “Roštilja” od Hladnog piva. Kao skrivena stvar, pod rednim brojem 41. pojavila se još jedna basistička stvar, koja svojim žestokim refrenom zaslužuje i konkretnije mjesto na albumu, puno prije nekih drugih.

Ono što treba napomenuti je da poznato ‘meketavo’ pjevanje nekada zvuči isforsirano i malo ‘izmesari’ dobre instrumentale, ali budući da je to njihov zaštitni znak, nema ga smisla analizirati. U svakom slučaju – u ovo trulo i skeptično doba, Popeye su definitivno uspjeli snimiti album s boljim zvukom i boljom muzikom nego što smo to i izdaleka očekivali.