Slipknot: Zvijer se nikad nije činila ljepšom

“Iowa“, drugi Slipknot album te projekt koji se danas svrstava među najboljim metal ostvarenjima prošlog desetljeća, postavio je estetske i moralne temelje ikoničnih provokatora (poveznica s “We Are Not Your Kind”). Iowa, američka savezna država, najpoznatija je po proizvodnji kukuruza i ostalih agrukulturnih dobara. Članovi benda opisuju ju kao lokaciju koja se nalazi usred ničega, državu kukuruza i svinja te geografsku crnu rupu. Slični uvjeti izolacije mogu se povezati s politički uvijenim konzervativnim vrijednostima, religioznim (kršćanskim) idealima i duboko nabijenim dogmama ponašanja u analnim otvorima većine stanovnika. Poznato je kako ekstremne situacije u socijalnoj sferi vode do ili bespredmetnog prihvaćanja ili ljutite pobune, dileme na koju je bend odgovorio suosjećajnim izljevom pobunjeničkog bijesa. Iskrivljeni svjetonazor kolektiva unio je malo kaosa u tradicionalne vrijednosti lokalnog stanovništva, predvidjevši neizbježne katastrofe kao i opće regresivno stanje svijeta.

“Iowa“ je Slipknotu stvorila identitet, bezgrešnu sliku otpadnika čija je glazba utjelovila utjehu mnogim dotučenim životima. Kasnija zvukovna eksperimentacija i obilnija emotivna kopanja mogla su samo uprljati mašte mladih ljudi s monolitnim dojmom o mogućnostima američkih metalaca. “Vol. 3: (The Subliminal Verses)“ bio je prvi album u diskografiji na kojem se mogla čuti inkorporacija finih melodija te jezivih, ali istovremeno ugodnih atmosfera i prostornih istraživanja. Hard rock utjecaji Stone Soura, drugog benda Taylora i Roota, počeli su sipati u inače neosporivo tešku glazbenu prezentaciju Slipknota. Akustične balade i melodični refreni postali su prepoznatljive karakteristike kompozicije pjesama što je od fanova, kao i kritike, prizvalo usklike nezadovoljstva i osuda na navodno prepuštanje volji diskografske kuće. “All Hope Is Gone“, četvrto izdanje maskirane devetke, implementiralo je osnovna obilježja svih prethodnih projekata, naposlijetku se izgubivši u labirintu neodređenosti. Nije se mogla pronaći bombastičnost “Slipknota“, zloba i poremećaj “Iowe“ niti prijateljska naklonost masama “Vol. 3“. “.5: The Gray Chapter“ je došao i otišao, a nakon toga tišina, čak dugih pet godina.

Članovi Slipknota nisu obitavali u stvarnosti prosječnih bendova, zapravo se čudim kako su nakon svih neskladnosti uopće i ostali na okupu. Smrt Graya, iako najteži, nije bio jedini primljeni udarac. Bubnjar Joey Jordison napustio je skupinu 2013. godine, dok je perkusionist Chris Fehn podnio tužbu protiv grupe zbog spornih monetarnih razloga (nedugo nakon tužbe, Fehn biva izbačen). Patnja kao produkt unutarnjih sukoba nama je bila kazališna drama. Pljeskali smo maskama koje su im skrivale lica od nasrtaja javnosti, izlijevali nepotkrijepljen bijes uz pratnju mučenih krikova te namjerno provocirali roditelje glasnom glazbom. Kao i za mnoge, Slipknot mi je bio jedan od bendova djetinjstva, trenutak mladenačkog buntovništva koji je trajao do sljedeće faze razvoja labilnog uma. Kao i mnogi drugi, zaboravio sam kritički gledati na kolektiv, smatravši ih prolaznom pojavom bez osobitog umjetničkog integriteta. Zašto bih pored Radioheada ili Aphex Twina slušao Slipknot? Ne mogu osporiti činjenicu da se u diskografiji grupe sporadično javljaju neukusni, nezreli stihovi te kako glazba nije na razini težine underground suvremenika, no oni su neprestanom eksperimentacijom i reinterpretacijom zvuka zaslužili poštovanje. Bio sam skeptik, a sada više nisam!

“We Are Not Your Kind“ nije samo najbolji album benda s donekle impresivnom diskografijom, već stoji među najboljim ostvarenjima tekuće godine te se ne pribojava gurnuti veterane žanra u kreativno najzrelije doba eklektičnih karijera. Svaki detalj soničnog i vizualnog pristupa je uredno, ali uznemirujuće oblikovan. Kohezivna struktura produkta od četrnaest pjesama (petnaest ako brojimo “All Out Life“) u kombinaciji s novim kozmetičkim izgledom upućuje na pažljivo ispreplitanje svakog ključnog segmenta – audio-vizualni dojmovi međusobno se cijede jedan u drugog. Raskošna upotreba elektronike i gradnja atmosfere, reference na “Vol. 3: (The Subliminal Verses)“, spadaju među nekoliko dobrodošlih iznenađenja koja fantastično komplimentiraju očekivane histerične trenutke, no djelo najbolje funkcionira kao usuglašena cjelina. Dojmovi slušanja ostaju u perpetualnom stanju nemira sve dok ih ne umiri posljednja odsvirana nota klaustrofobičnog albuma.

Možda je čudno kako “We Are Not Your Kind“ ne sadrži izražene gitarske solaže, no ovdje svaki pojedinačni instrument ima zasluženu i uravnoteženu prisutnost te se poprilično jednostavno prepoznaje u slojevitom glazbenom krajoliku. Dakle, sve pohvale producentima i inženjerima zvuka koji su radili na projektu. “We Are Not Your Kind“ slušateljima, ali i kolektivu, osigurava izlaz iz komforne zone, razbijajući prethodno limitirajuće stilske barijere. Iako je svaki album predstavljao određen napredak u glazbenoj putanji grupe, novo djelo donosi najhrabriji iskorak u nešto prethodno nezamislivo – uspješno objedinjavanje svakog uspostavljenog estetskog obličja benda (posljednji pokušaj na “All Hope Is Gone“ nije donio odlične rezultate).

Obrađujući mračne teme na bivšim izletima, ne ograničavajući se na bijes, smrt i tugu, očekivalo se kako će novo izdanje istraživati jednako tmurna prostranstva. Takva prognoza se pokazala istinitom. Ipak, postoji nešto oko samog teksta i njegovog izvođenja što reže puno dublje u meso, sve do kosti. Kontinuirano kvalitetna narativna povezanost, začudo bez ijednog nezahvalnog stiha, podvlači crtu ispod ambicionalnih obrada tema očaja, kondemnacije, završetka i svega između. Polazišna točka tematskog slijeda jesu Taylorovi nasrtaji depresije kao posljedica nedavnog kaotičnog razvoda. Sve navedeno rezultira zaigranim vokalnim izvedbama koje se gotovo savršeno prilagođavaju potrebnom emocionalnom trenutku.

“We Are Not Your Kind“ započinje s gotovo instrumentalnom uvertirom sastavljenom od industrijskih, elektroničkih ornamenata s blijedom napomenom: “I’m counting all the killers“. Glazbeno topao uvod prelazi u manično ponavljajući sintisajzerski ton s pratećim zborom na “Unsainted“. Pjesma naposlijetku eksplodira u kinematografski blend pop melodija i neobuzdanih bubnjeva. Slični principi invokacije pop aspekata ponavljaju se na savršeno pjevljivim refrenima odličnih pjesama poput “Nero Forte“, “Critical Darling“ i “Orphan“. Pored genijalnih melodija, spomenute pjesme obiluju zaraznom energijom i neuhvatljivom dinamikom, ukrašene pulsirajućim kretanjima gitara i perkusije.

“Birth of the Cruel“ i “Red Flag“ su tradicionalniji momenti nu-metal virtuoznosti koji donekle prizivaju ideale položene na “Iowa“. Ta tradicionalnost je adekvatno suprotstavljena s čistom eksperimentacijom na pjesmama poput “Spiders“, “My Pain“ ili “Not Long For This World“. Dok “Spiders“ evocira Carpentera i alternativni r&b, “My Pain“ se u potpunosti oslanja na progresivne elektroničke teksture. Skladba započinje podužim mukom (s blagom naznakom tihog šaptaja i ambijentalne glazbe) te se pretvara u klaustrofobičnu meditaciju ljubavnih tegoba. Dezorijentirana industrijska mora demonstrira glazbenu svestranost i odvažnost ulaska u avant gardu – snaga se nalazi u tišini.

Uz sve iznesene pohvale, gotovo sam zaboravio nešto napisati o osobno najdražim pjesmama, središnjoj “A Liar’s Funeral“ i  završnoj “Solway Firth“. Prva se doima kao prirodan nastavak na akustičnu baladu “Snuff“ s “All Hope Is Gone“. Lagane gitare i utučeni vokal Taylora prerastaju u trenutan orgazmični izljev emocija putem riječi liar (lažljivac). Skladba se posljedično preobražava u vokalni marš eksplozivnog spektra negativnih podražaja: “Spalite, spalite, spalite lažljivca!“ Sama dihotomija, binarna podjela oprečnih dijelova u skladbi, je čarobna. “Solway Firth“ je najagresivnija točka projekta te mislim kako ta jedna riječ, u usporedbi s ostalim opisima, jako puno govori. Povremene melodične stanke neprestano su pojačane eksplozijama burne instrumentacije i bolnih riječi, dok se put neočekivano prekida uzvikom: “Nisam se nasmijao godinama.“

“We Are Not Your Kind“ jest odgovor na nenadan pronalazak vlastitog bića u trbuhu zvijeri, sačuvan trenutak mira i ljepote u nemilosrdnoj okolini. Više od ičeg, djelo istiskuje melankoliju koja neprestano lebdi blizu površine. Povrh svih prikaza divljaštva, osjeti se toplina ljudskog dodira koja predstavlja najveću prednost albuma. Zrelost se ovdje ne izjednačava s dosadom već dokazuje kako je kolektiv svjestan svog bogatstva na raspolaganju te da su napokon spremni za njegovo adekvatno korištenje. Remek-djelo? Samo će vrijeme pokazati.