Slipknot: Trbuh zvijeri nikad se nije činio ljepšim

    1512

    We Are Not Your Kind

    Izdavač: Roadrunner

    Žanr: Eksperimental, Heavy Metal, Industrial Metal, Nu-Metal, Progressive Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Insert Coin
    2. Unsainted
    3. Birth of the Cruel
    4. Death Because of Death
    5. Nero Forte
    6. Critical Darling
    7. A Liar’s Funeral
    8. Red Flag
    9. What’s Next
    10. Spiders
    11. Orphan
    12. My Pain
    13. Not Long For This World
    14. Solway Firth
    15. All Out Life

    Jasno se sjećam vremena kad mi je prepoznatljiv demonski krik predvodnika čuvenog “The Nine“ prvi put ušao u uho. Bio sam nesiguran četrnaestogodišnjak u društvu punkera i metalaca, izlazeći svakog petka u kultno pulsko okupljalište “pobunjeničke“ mladeži – Rojc. Postupak uklapanja u novu društvenu okolinu, pored naivnog prepuštanja alkoholu i duhanu, uključivao je slušanje što agresivnije glazbe. Sjedeći povrh skate parka, obučeni u izlizanu crnu odjeću, uzajamno bi si izrabljivali mobitele, iskorištavajući puni potencijal bijednih zvučnika za što glasnije puštanje najdražih pjesama. Na playlistama bi se našle skladbe lokalnih bendova poput Pasmatersa, AntiTodora i Fakofbolana, ondašnjih punk legendi popularnih kod nabrijane djece i starijih probisvijeta. Odjednom se iz nekog nasumičnog uređaja jasno probio asertivan manifest koji je svu ostalu anarhističku lo-fi produkciju odveo u zaborav. Poruka je bila jasna – ako su oni petpetpet, mi smo šestšestšest!

    [Predstavljajući pjesmu po prvi put, vokalist Corey Taylor jasno je rekao: “Prije nekoliko mjeseci došli su neki zli ljudi, gladni novca i kurca te nam rekli: “Znate, ako želite da vam sljedeći album bude ogroman, trebali bi napisati radiju prijateljsku pjesmu“. Sad, kako smo mi Slipknot, skupina devet ludih ljudi koji se ne osvrću na misli glazbene industrije, pristojno smo stajali, obrađivali podatke i rekli: “Pa, hvala gospodine biznismen, ali ako ćete me ispričati… popušite mi kurac!“ Sljedeća pjesma je rezultat tog jebenog razgovora – ako ste vi 555, onda sam ja 666. Ovo je “The Heretic Anthem“.“]

    Muziku podržava

    “The Heretic Anthem“ nalazi se na visoko cijenjenom drugom albumu “Iowa“, projektu koji je i danas uvrštavan među najboljim metal ostvarenjima prošlog desetljeća. Naime, u imenu leži sva mudrost. Iowa je američka savezna država najpoznatija po proizvodnji kukuruza i ostalih agrukulturnih dobara. Članovi benda je opisuju kao lokaciju koja se nalazi usred ničega, državu kukuruza i svinja te geografsku crnu rupu. Slični uvjeti izolacije mogu se povezati s politički uvijenim konzervativnim vrijednostima, religioznim (kršćanskim) idealima i duboko nabijenim dogmama ponašanja u analnim otvorima većine stanovnika. Poznato je kako ekstremne situacije u socijalnoj sferi vode do ili bespredmetnog prihvaćanja ili ljutite pobune, dileme na koju je bend odgovorio suosjećajnim izljevom pobunjeničkog bijesa. Iskrivljeni svjetonazor kolektiva unio je malo kaosa u tradicionalne vrijednosti lokalnog stanovništva, predvidjevši neizbježne katastrofe kao i opće regresivno stanje svijeta.

    [“Ne sjećam se detalja, samo tamnih kutaka i bijesa“ kaže Taylor. “Rezao sam se dok smo snimali te krvario posvuda. Tada bi mi pozlilo da bih povratio. Samo sam htio nešto osjetiti, nije me bilo briga što. Uživao sam u svakom detalju te nisam htio pustiti niti bol da ode od mene. Kad smo snimali istoimeni album potpuno sam se opustio i atmosfera je bila odlična, dok je “Iowa“ bijes radi bijesa.“ Crahan, bubnjar benda, izjavio je kako ‘mrzi projekt, no kako je oslovljeno djelo najfiniji prikaz njihove unutarnje brutalnosti.’]

    “Iowa“ je Slipknotu stvorila identitet, bezgrešnu sliku otpadnika čija je glazba utjelovila utjehu mnogim dotučenim životima. Kasnija zvukovna eksperimentacija i obilnija emotivna kopanja mogla su samo uprljati mašte mladih ljudi s monolitnim dojmom o mogućnostima američkih metalaca. “Vol. 3: (The Subliminal Verses)“ bio je prvi album u diskografiji na kojem se mogla čuti inkorporacija finih melodija te jezivih, ali istovremeno ugodnih atmosfera i prostornih istraživanja. Hard rock utjecaji Stone Soura, drugog benda Taylora i Roota, počeli su sipati u inače neosporivo tešku glazbenu prezentaciju Slipknota. Akustične balade i melodični refreni postali su prepoznatljive karakteristike kompozicije pjesama što je od fanova, kao i kritike, prizvalo usklike nezadovoljstva i osuda na navodno prepuštanje volji diskografske kuće. “All Hope Is Gone“, četvrto izdanje maskirane devetke, implementiralo je osnovna obilježja svih prethodnih projekata, naposlijetku se izgubivši u labirintu neodređenosti. Nije se mogla pronaći bombastičnost “Slipknota“, zloba i poremećaj “Iowe“ niti prijateljska naklonost masama “Vol. 3“. “.5: The Gray Chapter“ je došao i otišao, a nakon toga tišina, čak dugih pet godina.

    [“Mogao je biti najgori vozač na svijetu. Nitko od nas nije htio ući u auto s njim za volanom. Čovjek je imao više prekršaja i suspenzija vozačke dozvole od ikoga koga sam poznavao. Međutim, budući da je Paul bio Paul, uvijek si je nekako uspio vratiti dozvolu. Upoznao sam toliko policajaca koji su ga puštali uz obično upozorenje da sam prestao vjerovati kako je uopće dobivao kazne – dokaz koliko je zapravo bio divan. To mi najviše nedostaje kod prijatelja. Njegovo suosjećanje bilo je nenadmašno, osobnost topla, inteligencija opsežna, a način na koji je razgovarao bio je umirujuć. Nažalost, njegovih demona je bilo mnogo i večina ih je bila izložena pogledima svijeta. Bio je naš najbolji prijatelj i najveći neprijatelj, ali bio je originalan. Bio je moj original.“ Paul Gray, basist i jedan od osnivača grupe, umro je 2010. godine od predoziranja morfijem.]

    Članovi Slipknota nisu obitavali u stvarnosti prosječnih bendova, zapravo se čudim kako su nakon svih neskladnosti uopće i ostali na okupu. Smrt Graya, iako najteži, nije bio jedini primljeni udarac. Bubnjar Joey Jordison napustio je skupinu 2013. godine, dok je perkusionist Chris Fehn podnio tužbu protiv grupe zbog spornih monetarnih razloga (nedugo nakon tužbe, Fehn biva izbačen). Patnja kao produkt unutarnjih sukoba nama je bila kazališna drama. Pljeskali smo maskama koje su im skrivale lica od nasrtaja javnosti, izlijevali nepotkrijepljen bijes uz pratnju mučenih krikova te namjerno provocirali roditelje glasnom glazbom. Kao i za mnoge, Slipknot mi je bio jedan od bendova djetinjstva, trenutak mladenačkog buntovništva koji je trajao do sljedeće faze razvoja labilnog uma. Kao i mnogi drugi, zaboravio sam kritički gledati na kolektiv, smatravši ih prolaznom pojavom bez osobitog umjetničkog integriteta. Zašto bih pored Radioheada ili Aphex Twina slušao Slipknot? Ne mogu osporiti činjenicu da se u diskografiji grupe sporadično javljaju neukusni, nezreli stihovi te kako glazba nije na razini težine underground suvremenika, no oni su neprestanom eksperimentacijom i reinterpretacijom zvuka zaslužili poštovanje. Bio sam skeptik, a sada više nisam!

    [“Ovaj album je za nas bio malo drugačiji“ rekao je Jim Root, dugogodišnji gitarist nu-metal ikona iz Des Moinesa. “Cijeli postupak za ovu ploču trajao je vjerojatno dvije i pol, možda i tri godine. Počeli smo povezivati riffove i instrumentalne prijedloge na završetku ciklusa prethodnog projekta, a onda smo tijekom stanke radili aranžmane. Zaista smo htjeli iskoristiti naredne dane, mjesece za dublju razradu strukture i kompozicije. Krivulja učenja nam je omogućila slobodu implementacije novih ideja te mislim da smo krenuli pravim putem.“]

    We Are Not Your Kind“ nije samo najbolji album benda s donekle impresivnom diskografijom, već stoji među najboljim ostvarenjima tekuće godine te se ne pribojava gurnuti veterane žanra u kreativno najzrelije doba eklektičnih karijera. Svaki detalj soničnog i vizualnog pristupa je uredno, ali uznemirujuće oblikovan. Kohezivna struktura produkta od četrnaest pjesama (petnaest ako brojimo “All Out Life“) u kombinaciji s novim kozmetičkim izgledom upućuje na pažljivo ispreplitanje svakog ključnog segmenta – audio-vizualni dojmovi međusobno se cijede jedan u drugog. Raskošna upotreba elektronike i gradnja atmosfere, reference na “Vol. 3: (The Subliminal Verses)“, spadaju među nekoliko dobrodošlih iznenađenja koja fantastično komplimentiraju očekivane histerične trenutke, no djelo najbolje funkcionira kao usuglašena cjelina. Dojmovi slušanja ostaju u perpetualnom stanju nemira sve dok ih ne umiri posljednja odsvirana nota klaustrofobičnog albuma.

    Možda je čudno kako “We Are Not Your Kind“ ne sadrži izražene gitarske solaže, no ovdje svaki pojedinačni instrument ima zasluženu i uravnoteženu prisutnost te se poprilično jednostavno prepoznaje u slojevitom glazbenom krajoliku. Dakle, sve pohvale producentima i inženjerima zvuka koji su radili na projektu. “We Are Not Your Kind“ slušateljima, ali i kolektivu, osigurava izlaz iz komforne zone, razbijajući prethodno limitirajuće stilske barijere. Iako je svaki album predstavljao određen napredak u glazbenoj putanji grupe, novo djelo donosi najhrabriji iskorak u nešto prethodno nezamislivo – uspješno objedinjavanje svakog uspostavljenog estetskog obličja benda (posljednji pokušaj na “All Hope Is Gone“ nije donio odlične rezultate).

    Obrađujući mračne teme na bivšim izletima, ne ograničavajući se na bijes, smrt i tugu, očekivalo se kako će novo izdanje istraživati jednako tmurna prostranstva. Takva prognoza se pokazala istinitom. Ipak, postoji nešto oko samog teksta i njegovog izvođenja što reže puno dublje u meso, sve do kosti. Kontinuirano kvalitetna narativna povezanost, začudo bez ijednog nezahvalnog stiha, podvlači crtu ispod ambicionalnih obrada tema očaja, kondemnacije, završetka i svega između. Polazišna točka tematskog slijeda jesu Taylorovi nasrtaji depresije kao posljedica nedavnog kaotičnog razvoda. Sve navedeno rezultira zaigranim vokalnim izvedbama koje se gotovo savršeno prilagođavaju potrebnom emocionalnom trenutku.

    “We Are Not Your Kind“ započinje s gotovo instrumentalnom uvertirom sastavljenom od industrijskih, elektroničkih ornamenata s blijedom napomenom: “I’m counting all the killers“. Glazbeno topao uvod prelazi u manično ponavljajući sintisajzerski ton s pratećim zborom na “Unsainted“. Pjesma naposlijetku eksplodira u kinematografski blend pop melodija i neobuzdanih bubnjeva. Slični principi invokacije pop aspekata ponavljaju se na savršeno pjevljivim refrenima odličnih pjesama poput “Nero Forte“, “Critical Darling“ i “Orphan“. Pored genijalnih melodija, spomenute pjesme obiluju zaraznom energijom i neuhvatljivom dinamikom, ukrašene pulsirajućim kretanjima gitara i perkusije.

    “Birth of the Cruel“ i “Red Flag“ su tradicionalniji momenti nu-metal virtuoznosti koji donekle prizivaju ideale položene na “Iowa“. Ta tradicionalnost je adekvatno suprotstavljena s čistom eksperimentacijom na pjesmama poput “Spiders“, “My Pain“ ili “Not Long For This World“. Dok “Spiders“ evocira Carpentera i alternativni r&b, “My Pain“ se u potpunosti oslanja na progresivne elektroničke teksture. Skladba započinje podužim mukom (s blagom naznakom tihog šaptaja i ambijentalne glazbe) te se pretvara u klaustrofobičnu meditaciju ljubavnih tegoba. Dezorijentirana industrijska mora demonstrira glazbenu svestranost i odvažnost ulaska u avant gardu – snaga se nalazi u tišini.

    Uz sve iznesene pohvale, gotovo sam zaboravio nešto napisati o osobno najdražim pjesmama, središnjoj “A Liar’s Funeral“ i  završnoj “Solway Firth“. Prva se doima kao prirodan nastavak na akustičnu baladu “Snuff“ s “All Hope Is Gone“. Lagane gitare i utučeni vokal Taylora prerastaju u trenutan orgazmični izljev emocija putem riječi liar (lažljivac). Skladba se posljedično preobražava u vokalni marš eksplozivnog spektra negativnih podražaja: “Spalite, spalite, spalite lažljivca!“ Sama dihotomija, binarna podjela oprečnih dijelova u skladbi, je čarobna. “Solway Firth“ je najagresivnija točka projekta te mislim kako ta jedna riječ, u usporedbi s ostalim opisima, jako puno govori. Povremene melodične stanke neprestano su pojačane eksplozijama burne instrumentacije i bolnih riječi, dok se put neočekivano prekida uzvikom: “Nisam se nasmijao godinama.“

    “We Are Not Your Kind“ jest odgovor na nenadan pronalazak vlastitog bića u trbuhu zvijeri, sačuvan trenutak mira i ljepote u nemilosrdnoj okolini. Više od ičeg, djelo istiskuje melankoliju koja neprestano lebdi blizu površine. Povrh svih prikaza divljaštva, osjeti se toplina ljudskog dodira koja predstavlja najveću prednost albuma. Zrelost se ovdje ne izjednačava s dosadom već dokazuje kako je kolektiv svjestan svog bogatstva na raspolaganju te da su napokon spremni za njegovo adekvatno korištenje. Remek-djelo? Samo će vrijeme pokazati.

    [“Neću pretjerati kad kažem da ovo zaista jest remek-djelo“ kaže Crahan. “Tako sam ponosan na nas što smo se oslobodili strahova, jer je album toliko osoban. To je naš život pa zašto ga ne bismo podijelili s drugima? Nećemo se više skrivati! Puno smo bolji kada u bendu razgovaramo o vlastitim tegobama i nesigurnostima. Stariji smo pa time i sposobniji obrazložiti životne priče. Upravo je radi toga užitak ponovno biti među fanovima, svirati koncerte. Ovo je najbolje vrijeme za Slipknot ikad.“]

    Muziku podržava