Slipknot “The End, So Far”: labavo izdanje američkih nu metalaca

Slipknot je kroz godine svoga rada primio status jednog od najutjecajnijih metal bendova ikada. Krenuvši još davne 1995. godine, bend je već debitantskim izdanjem ostavio bez daha, a za mnoge, njihov je drugi studijski album „Iowa“ najbolje što je proizašlo iz američkih nu metalaca. Iako za stvaranja „Iowe“ nitko iz Slipknota nije bio trijezan, na tom se izdanju nalaze najuspješnija bendova djela. Dugo se čekalo da „Iowa“ dobije dostojnoga nasljednika, ali čekanje se isplatilo jer je Slipknot 2019. svoje obožavatelje počastio albumom „We Are Not Your Kind“. U recenziji smo tog albuma spomenuli kako će samo vrijeme pokazati radi li se o remek-djelu, a danas doista možemo govoriti da je Slipknot prije tri godine pružio metalnu umjetnost koju neće biti lako nadmašiti.

Priču novog albuma, Slipknot je svojim fanovima krenuo govoriti posljednjega dana prvog jesenskog mjeseca, 30. rujna, kad je izašao „The End, So Far“. Naslov „The End, So Far“ u početku je zbunjivao obožavatelje, no ubrzo je došlo njegovo objašnjenje. Najnoviji album posljednja je Slipknotova suradnja s izdavačkom kućom Roadrunner s kojima su radili svaki dosadašnji album. Članovi su benda spomenuli kako napuštanje dosadašnje diskografske kuće nema veze s prestankom karijere. Upakiran u nešto manje od sat vremena, „The End, So Far“ sastavljen je od dvanaest pjesama različitih dužina – od tri do šest minuta.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Slipknot (@slipknot)

Od metal bi se izdanja očekivalo da će početi brzo, žestoko i glasno, no Slipknot je odlučio da tome neće biti tako. Uvodna pjesma jest „Adderall“, u kojoj Corey Taylor u čak šest minuta, čistim vokalom pjeva o istoimenoj drogi. Iako je Slipknot već ranije objavljivao mirnije i osobnije pjesme poput „’Til We Day“ u kojoj su članovi Slipknota bili potpuno razgolićeni, „Adderall“ se nije prikazala kao najbolje rješenje. „Adderall“, najlakše rečeno, nije pjesma koju bi nabrijani obožavatelji Slipknota željeli čuti na samom početku izdanja za koje su neizmjerno uzbuđeni. Šest minuta clean pjevanja zalijepljeno na ne pretjeranu zanimljivu melodiju postavljaju nestabilno temelje za daljnji razvitak i stvaraju upitnike nad glavom.

Nasreću, metal smo trebali pričekati samo šest minuta jer već idućom pjesmom, „The Dying Song (Time To Sing)“ Slipknot kreće svoju plovidbu sigurnim vodama. „The Dying Song (Time To Sing)“ brzo razuvjerava slušatelja da će Slipknot u novom izdanju biti nježan i daje naslutiti što nas čeka dalje. Corey Taylor bezbrojno je puta pokazao da je vrhunski pjevač, a svoj ugled nije narušio ni ovom pjesmom. Tranzicije između čistog pjevanja i vrištanja prolaze glatko i brzo zadovoljavajući recept uspjeha koji je Slipknot još davno napisao. Prvi zaključak jest – Slipknot još uvijek dobro zna što treba činiti.

„The Chapeltown Rag“ također se može čuti već neko vrijeme i predstavlja Slipknot kakav prosječni metalac želi čuti – glasno, žestoko i jako. Iako Slipknot mnogima, poput mene, predstavlja početak slušanja metala, „The Chapeltown Rag“ nije za svakoga i malo koga će privući najekstremnijem glazbenom žanru. Clean pjevanje i tempo prosječne brzine, slabašno izlaze na površinu, a bend naglasak stavlja na bučnost i energičnost. Bubanj u „The Chapeltown Rag“ u sebi krije elemente black metala. Treća pjesma s albuma zadovoljit će zazivatelje velike „Iowe“.

Singlove je Slipknot naredao jedne za drugima, a posljednji jest „Yen“. „Yen“ ispada kao smirenje nakon dvije nabrijane pjesme. Metal je ovdje prikazan u mjeri koja bi odgovarala početnicima koji su tek počeli kovati svoj put u željeznoj glazbi. Melodija je dovoljno čvrsta, a Corey izvrsno kombinira različite načine pjevanja među kojima ipak prevladavaju čisti vokali. „Yen“ jest pravo malo remek djelo u koje je utkana i lirička vrsnost. Do definicijskoga Slipknota dolazimo pjesmom „Hivemind“. Vrline i glavna obilježja benda – savršene tranzicije, mješavina clean i scream pjevanja i odlična izvedba instrumentalista, mogu se čuti u ovoj pjesmi.

Metala se Slipknot čvrsto drži i pjesmom „Warranty“. „Warranty“ je utjelovljenje prosječne metal pjesme kojoj prvenstveno fali inovativnosti i interesantnosti. Slipknot je bend koji zbog svoje bogate diskografije neprestano treba težiti eksperimentiranju i novim rješenjima, a „Warranty“ ne odaje takav dojam. Titulu najduže pjesme zadržava „Machine For The Dead“ sa svojim šest minuta. U tih je šest minuta, svoje mjesto u pjesmi našao dugi uvod kojeg prekida uključivanje instrumenata i Corey Taylora. Corey na momente zvuči kao da ima duet sa samim sobom, a podlogu stvaraju instrumentalisti benda. „Machine For The Dead“ kreće se sferom pjesama koje spadaju u one bolje od prosjeka, no još u meni ne izaziva oduševljenje.

Na sedmom mjestu pjesama s albuma je „Acidic“. Apsolutna slava pjesme odlazi u ruke gitarista čije se dionice jasno čuju u „Acidicu“. „Acidic“ je metal za mainstream, obavijen ubrzanjima i usporavanjima i slušljivim načinom pjevanja. Prva pjesma druge polovice albuma pružila je Slipknot u izdanju za mase koje nije ispalo loše. Zvuk koji bi svakome bio slušljiv, prenosi se i na „Heirloom“. Da se radi o metalu, u pjesmi otkriva samo melodija, koja također ne zabada nos u pretjeranu jačinu. Vokal je krajnje običan, čak i dosadan.

Nakon dvije suzdržane pjesme, „H377“ ponovo pokazuje Slipknot u bučnom izdanju. „H377“ je raščistio moju pretpostavku da je najveći problem Slipknota u ovom albumu da rijetko nalaze balans. Pjesme se dijele na izrazito žestoke poput ove i na one u kojima metala ima tek u tragovima. Posljednje dvije koje je Slipknot spremio za „The End, So Far“ su „De Sade“ koja iz pristupačne pjesme za svakoga prelazi u metal. Metal se u većem dijelu pjesme može pretpostaviti tek melodijom, a vokali svojstveni za taj žanr počinju se prikazivati na samom kraju pjesme. Izdanje završava pjesmom „Finale“ koja ostavlja gorak okus razočaranja.

Labavi početak i ništa manje labavi kraj zaokružuju Slipknotovo sedmo studijsko izdanje. Unutrašnjost albuma doista ima vrhunske dijelove poput „The Chapeltown Rag“, no takve pjesme su još uvijek prerijetke da bi se moglo reći da je Slipknot objavio izdanje koje može konkurirati „Iowi“ ili „We Are Not Your Kind“. „The End, So Far“ strastvene obožavatelje neće razočarati, no ljudi koji Slipknot ne slušaju aktivno, većinu će pjesama s ovog izdanja jednostavno preskočiti. „The End, So Far“ izgubio je umjetnički štih koje je nosilo njihovo prethodno izdanje. U svakom slučaju, „The End, So Far“ nije najgore, ali nije ni najbolje što smo od Slipknota čuli, a da se radi o prosječnom albumu, zasigurno će pokazati i slušanost istoga.