Slift: Space psych prog rock remek djelo

Prošlo je nekoliko tjedana od Sliftovog zakucavanja na MENT-u. Taj show će, kako meni, a tako i mnogim drugima koji su ih ulovili, biti jedan od najboljih u 2020., a nedugo nakon njega, izašao je i njihov novi album pomalo čudnog imena “Ummon”.

Kako se trudim pratiti glazbu što je više moguće, tako me Slift gotovo u potpunosti iznenadio te ljubljanske večeri. Kad sam stigao doma, išao sam čekirati jesam li ih već ranije slušao, te sam vidio da imam spremljen njihov posljednji album “La Planète Inexplorée” iz 2018. Odmah sam išao preslušati još jednom taj album i shvatio zašto mi nije sjeo najbolje. Jednostavno, nešto mu je nedostajalo.

Novi album ima taj lajv zvuk, neki psihodelično-progresivni space rock briljantnih instrumentalnih bravura i vokala koji kao da se javljaju iz svemira. Šalu na stranu, “Ummon” je remek djelo psihodeličnog rocka od početka do kraja. Album vas jednostavno unese u svoju priču i tako vas nosi kroz svih 11 pjesama i pune 72 minute materijala.

Naslovna “Ummon” otvara album i već tu je sasvim jasno da će ovo biti mnogo fokusiraniji i eksplozivniji album u odnosu na prethodnika. Ta eksplozija zvuka podsjeća na njihov lajv nastup, direktan i britak, te bez ikakvog kompromisa. Sa sljedećom osam i pol minutnom “It’s Coming…” dolazimo do dijela u kojem igra instrumenata preuzima prevlast, te se šoraju mnoge solaže u jednu zadivljujuću cjelinu.

I tad dolazimo do prekretnice, barem što se mene tiče. Kad sam već mislio da sam dobio teren u kojem će te ‘svemirske solaže’ prevladavati, uletava pjesma “Thousand Helmets of Gold” koja zvuči kao da su se ‘gore negdje’ spojili The Doorsi i Led Zeppelin. To je jednostavno briljantan komad psihodeličnog space hard rocka i sad više nije bilo dileme da će mi “Ummon” ući u najužu konkurenciju za album godine, iako je tek početak ožujka.

Još jedna epski dugačka “Citadel on a Satellite” pokazuje kako se desetminutne pjesme mogu slušati u jednom dahu, jer ovdje nema nijedne sekunde previše, dok raniji singl “Hyperion” ponovno zakucava brutalnim rifovima i melodičnim space dionicama.

Trojac iz Toulousea pokazuje da progresivni i psihodelični space rock i dalje može biti zabavan i moćan, te aktualan i u 2020. godini. Nadam se da će se s ogromnim uspjehom australskih luđaka Gizzarda otvoriti i drugima ta vrata rocka koja su se posljednjih godina lagano zatvarala. Rock je i dalje živ i živi nikad bolje u ‘manjim’ bendovima.

Ako bi se Slift trebao usporediti s nekim recentnim bendom, tad bi baš Gizzardi bili najlogičniji izbor zbog te psihodelično-progresivne priče. Ipak, Gizzarda je sedmero, dok u Sliftu samo trojica ubijaju na maksimum i na čemu treba odati dodatno priznanje ovim odličnim Francuzima.

“Ummon” nije album koji želi biti revolucionaran i okrenuti glazbenu budućnost u nekom novom smjeru, već je to album koji je pomno birao utjecaje, te ih spojio u jednu pomalo futurističku priču koja eruptira sa svakim svojim tonom. Ta eksplozija zvukova se danas teško pronalazi, te iako je album poprilično dugačak za današnje pojmove, on se sluša u jednom dahu, a ako vas pogodi kao mene, nećete ga prestati slušati cijeli vikend…