Sladunjavi pop rockeri za osnovnoškolce

I dok Robbie Williams istražuje koliko se može poigravati sa svojim fanovima (očito je da više ne može zbog slabašna zadnja dva albuma), mnogi se pokušavaju ukrpati na ‘njegov teritorij’ s mainstream pop rock pjesmama koje su vrlo melodične, a opet ne previše ljigave i ispolirane.

Jedan bend kojem se po zvuku može iščitati fascinacija ranim Williamsom je The Feeling, ali za razliku od omiljenog Robbiea, čije su neke pjesme bezvremenske, skladbe The Feelinga već zaboravljamo nakon par tjedana u kojima nas maltretiraju po svim medijima.

Makar u većini slušajeva, njihova glazba zvuči vrlo jednostavno i s naznakom za tinejdžere, mora im se priznati da su im pjesme vrlo radiofonične i hitoidne, ali slušajući ih u nizu, jednu za drugom, najviše se dobija dojam nekog boy-benda s gitarama u rukama, nego nekog ozbiljnog pop rock sastava.

The Feeling su engleski kvintet koji postoji svega tri godine, a iza sebe imaju već dva albuma, prvijenac “Twelve Stops and Home” iz 2006., koji je ujedno bio i nominiran za Brit Awardse, te ovaj pred nama, novi “Join with Us” kojem ‘slava’ tek slijedi. Mora se priznati da su dečki mnogo toga postigli u svega tri godine, ali to mi samo još više pojačava početni dojam nekog boy bend projekta i jake ‘mašinerije’ iza njih koja ih gura u prvi plan.

“Join with Us” donosi 11 novih skladbi plus već sad standardni ‘hidden track’ koja se iznenađujuće djelomično preklapa s posljednjom “The Greatest Show on Earth“, a ne nalazi se nakon nekoliko minuta tišine. Na našem izdanju se nalazi jedna pjesma manje, izbačena je “Loneliness” koja se nalazi na britanskom, ali za ukupan dojam cijelog albuma, ona je najmanje važna.

I dalje The Feeling šaraju po standardnom pop rocku tek povremeno pomiješanog s nekim drugačijim uzorima, a osim već spomenutog Williamsa, ima tu ponešto inspiracije od The Beatlesa (u vrlo maloj mjeri), ponekih hard rock gitarskih rifova, stadionskih refrena Oasisa, synthova The Killersa, ali ukupno gledajući, pjesme su melodične, bezlične s glupim tekstovima, pa nalikuju kao Kaiser Chiefsi koji sviraju za osnovnoškolce s tek povremenim bljeskovima.

Najavni singl “I Thought It Was Over” otvara album, a prepun je poznatih riffova (u uvodu najviše kopiraju Supergrass i pjesmu “Kiss of Life”), zbog čega pjesma na prvo slušanje zvuči vrlo poznato, kao da si ju čuo već tisuću puta, pa zato odmah ‘legne u uho’. Riječi pjesme su presmiješne, evo kratkog rezimea ‘igrali smo se na suncu, mislio sam da je gotovo, ali nije, volim te budalo mala…’. Mislim da se ovakvim stihovima pokazuje kojoj su publici ove pjesme namijenjene.

“Without You” malo popravlja situaciju zbog pomalog utjecaja pop psihodelije pa na trenutke zvuči kao neka ukradena pjesma The Flaming Lipsa koju su The Feeling obradili na svoj način. “Join with Us” ima jedan The Beatleaovski štih iz vremena Magical Mystery Toura čime album dobiva malo na težini, ali opet skladbu kvare loši stihovi.

Prvi baladni moment dolazi sa “Spare Me“, u kojoj glavni vokal Dan Gillespie Sells daje sve od sebe da ju čim emotivnije otpjeva, a osjeća se da se većinu vremena podosta muči, “Turn It Up” ima nekoliko predvidljivih promjena ritma, dok s “I Did It for Everyone” ponovno zagrebu u glazbenu prošlost budući da pjesma zvuči kao Simon&Garfunkel s tipičnim brit pop refrenom. Ostatak albuma je u sličnim tonovima pa više nema nekog pretjeranog smisla isticati pojedine pjesme.

Očito je da su The Feeling pravi britanski bend, da ih ljudi na domaćem terenu obožavaju, pošto je ovaj album zasjeo na prvo mjesto. Iskreno, ja ne vidim razlog zbog čega je to tako, ali Britanci ponekad stvarno znaju biti malo čudni u svojem glazbenom ukusu, posebno što se tiče mladih rock bendova, gdje neke slabašne izdižu u nebo (npr. The Futureheads), dok neki, mnogo bolji ostaju na marginama.

The Feeling najbolje opisuju trenutno stanje u Britaniji što se glazbe tiče, vrlo predvidljivo i neinovativno u nadi za što bržim skupljanjem para.