Slabijom zaigranošću u konkretnije vode

Nakon pjesama koje su curile prije objave novog albuma i nastupa na ovogodišnjem Terraneu, činilo se da bi “Come of Age” mogao biti slabašan album. Prvi dojam ipak je varao.

Već se dugo vremena nije dogodilo da su britanski mediji digli hype kao kod The Vaccinesa prošle godine, kao da su i sami svjesni da zadnjih sezona baš i ne niče predivno cvijeće u njihovom otočkom vrtu, pa su prihvatili ovu četvorku kao da moraju biti novi spasitelji rocka.

Dečkima je ta pozicija odgovarala jer su ispoštovali svoj dio ‘nagodbe s vragom’ i pružili vrlo zabavan prvijenac “What Did You Expect From The Vaccines?” koji je obilovao hit singlicama. Takav uspjeh pojedinih pjesama s debija malo me podsjetio na situaciju s bendom The Fratellis, a sličnosti ima još jer i The Vaccines, baš kao i The Fratellis, nisu uspjeli ponoviti takav album, već im je sljedeći izdani nijansu dvije slabiji.“Come of Age” čini 11 vrlo ujednačenih skladbi koje više skreću u punkoidnije vode, pa zato i ne čudi da su im live nastupi vrlo brzi i energični i vraćaju slušatelja u tinejdžerske dane. Baš to je i glavni adut benda jer svojom simpatičnošću i zaraznošću osvajaju slušatelja bez bespotrebnih ušminkavanja i ulizivanja. Jednostavno, “Come of Age” su The Vaccines godinu i pol dana nakon “What Did You Expect From The Vaccines?“.

Uvod kreće s najavnim singlom “No Hope” koji odiše spojem bržih i sporijih pjesama s prvog albuma, a loša stvar je što nema dovoljno upečatljiv refren da bi postigla željeni zarazni efekt. Stoga možemo reći da pravi The Vaccines počinju s anti-romantičnom “I Always Knew” koja zvuči kao pravi indie šlager.

Definitivno najveći potencijal s albuma pokazuje “Teenage Icon“, pa ne čudi što je ona izabrana za drugi singl albuma. Ona se ubraja u klasične brže pop punk pjesme The Vaccinesa, vrlo zaraznih i upečatljivih melodija, a u njoj govore da ne žele biti roba za jednu sezonu, da ne žele biti teen idoli pop zaboravljenog Frankieja Avalona. Ako tako nastave, sigurno ih neće dočekati takva sudba, posebno zbog recesije novih britanskih indie bendova.

Nakon nekoliko prosječnijih numera, do kraja albuma još se ističu “Aftershave Ocean” koja zvuči poput mješavine The Beach Boysa i Blura, “Bad Mood” zvuči kao mračna verzija ranih The Cribsa, te pjesma “Weirdo” kojom bend pokazuje da može biti čisti gitaristički bend kojem vrlo pamtljiva gitarska igra može nositi cijelu skladbu do neviđenih visina (bravo Freddie!).

The Vaccines je bend koji zna iskoristiti sve glazbene epohe i uzore, započevši od The Beach Boysa i pop rock bendova iz ’60-ih., preko The Ramonesa i britpopa ’90-ih. do recentnih indie pojava kojima je Otok potopljen zadnjih desetak godina od The Libertinesa naovamo. Svemu tome nadodali su svoj karakteristični šarm sa zabavnim i nepretencioznim stihovima, pa ne čudi što dobro prolaze.

Za razliku od prethodnika, “Come of Age” nedostaje još malo više poletnosti, zaigranosti i čiste zafrkancije kojom je prvijenac obilovao, ali i tako, malo spokojniji i mirniji dokazuje da bend kreće ka nešto ozbiljnijim i konkretnijim glazbenim vodama što se ponajviše osjeća u gitarama pred kraj albuma (“Weirdo” i “I Wish I Was a Girl”)… Ili se možda varam u tome!?

Sve u svemu, dobro položen ispit ‘drugog albuma’.