Slaba radioaktivnost

Vjerujem da svi koji ovo čitaju uglavnom nisu čuli za mladi trio iz Zagreba (kao ni ja uostalom) pa mi oni malobrojni koji znaju o kome se radi moraju oprostiti na kratkom predstavljanju dotičnih. Dakle radi se o, još uvijek, studentima (nadam se da su u međuvremenu diplomirali) Tinu Oberman, Janku Novoselić i Luki Vrbanić koji su od ’99., pretrpivši manje promjene, gradili zvuk Bilka.

Kao debitanti još uvijek bez albuma nastupili su i pobijedili na natjecanjima Heiniken Music Fest BIH 2003. i Newcomer 2005. u Austriji. Dobra podloga za snimanje albuma koje im je ponudio Moonlee Records netom poslije svih ovih uspjeha na natjecanjima.

Uvijek kada slušam neke nove stvari prvi dojam mi je užasno bitan pa sam tako i ovaj album osjetio odmah nakon prvog beata. Koliko je bitno započeti dobrom skladbom neki album govori i činjenica da neke albume ni ne slušamo od početka nego samo njihove singlove.

Ali Bilk se potrudio da vam prvi dojam bude upečatljiv. Tako je skladba “Beyonce” brza, živa i sigurno će vam ostati u uhu. O čemu se tu zapravo radi. Primijetili ste da spominjem beat kao osnovu zvučne kulise pa se da pretpostaviti da se radi o nekom elektronskom zvuku. Koliko je sve to elektronski, teško je raspoznati jer čak i bubanj zvuči prilično plastično. Sam je zvuk opet zanimljivo analitičan i daje za naslutiti da su studenti prostudirali neke ‘konkretne’ studije.

Sintisajzer, bas, i bubanj jako se dobro stapaju, što se meni osobno nimalo ne sviđa, jer doprinosi, onom prije spomenutom, plastičnom zvuku. Vjerujem da uživo zvuče puno bolje. Sam je zvuk plesan, baš onako za neki klub pun mladih, energičnih, plesno raspoloženih ljudi. A i info tekst koji prati CD uostalom kaže: “Klimajući glavom bit ćete ozračeni njihovim melodijama i ritmovima, misleći samo na jedno: da to je to“.

Stvar “Terminator” recimo, zanimljiva je jer spaja, istina elektronsko sintetizirani rif gitare, s beatovima, a počinje lagano pa se progresivno, u par navrata, razvija u brzu plesnu dizalicu da bi u sredini smirila beat pred konačan finiš. Možda bi čak i više pristajala nekom rave partyju nego ovakvom prvijencu.

Do kraja album krasi još nekoliko sličnih stvari od kojih me ni jedna nije posebno zainteresirala i iako sam album preslušao nekoliko puta nikako nisam mogao preći preko namjerno izazivane mikrofonije u skladbi “Phantom“.

Svakako podržavam izdavanje mladih neafirmiranih bendova i u tome posebno prednjači Mr. Moonlee, ali moram primijetiti da ovakvih i sličnih bendova, solista ima jako puno i teško je raspoznati kvalitetu u tolikom neredu. Pojava i prodor računala u ‘hoću internet’ generaciju učinila je hiperprodukciju glazbenog smjera koji je kao oruđe koristio računalo.

U svoj toj masi beatova koji izlaze iz jeftinog hardvera i piratiziranog softvera ugurao se i Bilk, koji istina ne koriste takve stvari za svoj rad i napredak, ali jednostavno ponekad to sve zvuči slično. I da za kraj još jednom parafraziram info tekst: “Ovaj Bilk je radioaktivan i na prvo slušanje hipnotizirano plešete u ritmu. Lice vam prekriva veliki osmijeh i ništa nije kao prije. Ozračeni ste radioaktivnom Bilk masom“. Ili bi tako samo htjeli autori?