Skunk Anansie tiho i smireno

Seizmički utjecaj Skunk Anansie odjeknuo je Europom povratkom na scenu prije gotovo dvije godine začudno dobrom kompilacijom “Smashes and Trashes“, čemu je uslijedila fantastična turneja koja ih je po prvi put dovela u Zagreb, a potom i dugoiščekivani četvrti studijski album “Wonderlustre“.

Kad je objavljen, “Wonderlustre” bio je poput natjecateljice za Miss svijeta – imao je sve, tehnički odlično opremljen, vokalno rafiniran; zadovoljio je sve preduvjete, ali i dalje nije imao ‘safta’ poput “Stoosha” ili “Postorgasmic Chilla”… Pola godine od objavljivanja materijala kojim je četvorka potvrdila svoj status objavljeno je reizdanje “Wonderlustre – Tour Edition ” nadopunjeno zapisima sa spomenute turneje.Dakle, prvi disk je sve ono što smo čuli u rujnu, dok je drugi iznenađujući live EP akustičnih sesija kakav bismo očekivali kao bonus originalnom izdanju, ali ne i mjesece kasnije kad smo već gladnjikavi za nečim novijim, potpunijim i, ruku na srce, izdanjem većeg obujma.

Akustične sesije poput ovakvih energičnih bendova redovito su uspješni pothvati jer ogoljuju najreprezentativnije pjesme do jednostavnih baladnih formi. Kombinacija Skininog glasa i gitare u “You Saved Me” očekivano predstavlja jednu emotivniju dimenziju pjesme, iako se i u prvotnoj verziji radi o emocionalnoj baladi.

S druge strane, “Over the Love“, drugi singl s aktualnog albuma, lišen je tek električne gitare i basa, ali ne i bubnjeva, pa se radi o jednoj djelomično akustičnoj interpretaciji koja je u svakom slučaju smirenija, kao i “God Loves Only You“.

Iako polovicu EP-a ovdje čine uspješnice s “Wonderlustrea”, Skunk Anansie balansiraju ugođaj klasikom “Tracy’s Flaw” s “Postograsmic Chill” čije su gudačke dionice izostale, ali i pomalo histeričan crescendo Skin koji je ovdje zamijenjen svojevrsnom ispovjednom interpretacijom. Napokon, u ovom se slučaju radi o pravoj reinterpretaciji jednake glazbene vrijednosti kao i izvornik, što je slučaj i s “Because of You“, hitom ovog puta svedenom na granice minimalizma, ali ne i vokalnog asketizma. Sasvim suprotno, Skin ovom završnom baladom pokazuje svu raskoš i potencijal svog jedinstvenog vokala.

Ipak, ovo izdanje vapi za nečim nedefiniranim kako bi imalo koheziju, bilo da nju uvjetuje kvantiteta ili pak vokalno-instrumentalna nit poveznica, jer u ovom slučaju suočavamo se s monotonijom i nedorečenošću atipičnom za Skunk Anansie. U svakom slučaju, svaki izlet u nešto novo kod ovog je benda itekako dobrodošao, posebice kada pokazuje da ne namjeravaju tako brzo na desetljeće dugu pauzu.