Škoti koji se trude biti Ameri

Pred kraj 2006. godine u NME-ovoj tradicionalnoj Rock ‘n’ Roll Riot turneji na kojoj se predstavljaju mladi bendovi nastupali su The Fratellis, The Horrors, The Maccabees i The Dykeenies. Od njih bih izdvojio The Fratellis kao najbolji bend, The Horrors i The Maccabees prosječnim, dok su The Dykeenies najgori.

Dečki su mnogo obećavali, zbog toga ih se i proglašavalo ‘najboljim bendom bez ugovora’, ali svojim prvijencem “Nothing Means Everything” pokazali su samo bljedilo i nekreativnost koja je zakrčila britansku rock scenu.

The Dykeenies nisu tipična britanska škola rocka, mislim na ono da su sličnog zvuka i pod velikim utjecajem The Libertinesa, nego su oni pomiješali new vawe s američkim modern rockom u kombinaciju koja baš i nije odveć interesantna. U najboljim trenucima u naznakama podsjećaju na Foo Fighterse, ali ipak su sličniji nekoj mješavini The Braverya i Fall Out Boya.

Već u samom uvodu, u pjesmi “The Panic“, imamo a capella deranje nakon kojeg ulijeću žestoke i bravurozne gitare s grupnim pjevanjem refrena koje se čini vrlo simpatično. Nakon ovakvog solidnog uvoda dalo se očekivati mnogo zanimljiviji i uzbudljiviji album, ali već sljedećim pjesmama izblijedi cijeli možebitni dobri dojam.

Druga “Waiting for Go” već ne uspijeva uloviti sličnu atmosferu, a pjesmu prvenstveno kvari prepopičnost, odnosno, previše ispolirana produkcija koja nikako ne odgovara pjesmi. “Stitches” je na tragu loših Foo Fightersa s primjesama Lifehousa pa umjesto da dobije na hitoidnosti i ekplozivnosti, zvuči kao teško prožvakana roba.

“Clean Up Your Eyes” je duboko utemeljena na new vaweu (slično The Killersima) i vrlo dobra do refrena koji ju totalno uništava, “Pick You Up” počne vrlo discoidno na što se nadodaju neke hibridne gitare, dok je uvod u “New Ideas” kao Jovanottiev “Salvami”, ali taj dio je i jedino što mogu reći kao pozitivno o toj pjesmi.

Da se još malo približe ‘obećanoj zemlji’, odlučili su u “In & Out“, koja zvuči kao neka neobjavljena pjesma Blink 182, “Things You Cannot See” je još jedan mračni new vawe komad u stilu The Braverya, a preostale pjesme su podjednake (ne prevelike) kvalitete koje će rijetko koga uzbuditi.

Od britanskih bendova koji se trude biti kao Ameri izdvojio bih još dva sastava, Lostprophets i Roosters, jednog po lošem, a drugog po dobrom.

Lostprophets su svojom glazbom uspjeli spojiti tipičan američki mainstream s malo britanskog štiha, pa su i postigli značajne uspjehe na top ljestvicama, dok su Rooster londonski post grunge kvartet za kojeg je malo ljudi čulo, a izdali su već dva albuma. Oba benda nisu htjela prihvatiti standardnu britansku pjesmaricu, nego su se okrenuli američkim uzorima, samo što su Lostprophets znali točno što žele, dok su Rooster malo izgubljeni, isto kao i The Dykeenies.

Baš me zanima kako će im dalje krenuti karijera, ali po mojem mišljenju, ubrzo će pasti u zaborav ako nešto drastično ne promjene. Tek se u par naslova mogu izvući djelići kreativnosti i imaginacije za nešto više, ali s “Nothing Means Everything” su bliži samom dnu nego nekom vrhu kojem teže.

Kada bi vrijedio slogan iz njihovog naslova albuma ‘ništa znači sve’, tada bi sve otišlo k vragu, jer bi ovakvo ništavilo postalo odlično, a ja vam preporučujem da ne pušite tu priču. Da se vratim još malo na sam početak recenzije, radije uzmite i preslušajte The Fratellis koji vas zasigurno neće iznevjeriti, ako baš morate The Horrors ili The Maccabees, ali nikako ne The Dykeenies.