Škorpioni ostali bez otrova

Negdje između albuma “Animal Magnetism” i “Blackout” period je u kojem sam počeo slušati Scorpions, jedan od najvećih rock bendova ikada.

S obzirom da su ti albumi naginjali ka tada eksplodirajućem heavy
metalu, bend mi je odmah postao zanimljiv, pa se počelo istraživati po
tada jako siromašnim izvorima i uspjelo saznati više toga o njemu.

Pa tako i na nekim kasetama nabaviti sve albume i zaključiti da je psihodeliji sklon “Lonesome Crow” atipičan, najrazličitiji od svih dotadašnjih albuma Scorpionsa, te da se već od drukčijeg od “Fly To The Rainbow” počela događati progresija, koja je svoj logičan slijed imala u hardrocku orijentiranim albumima sedamdesetih i heavy rock-metalu osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Vrhunac popularnosti, a i osobne kreativne moći, Scorpions je dostigao sredinom osamdesetih nakon “Love At First Sting” i velikih svjetskih turneja, dok sljedeći album “Savage Amusement”, iako sasvim dobro djelce s gomilom dobrih pjesama, nije popratio uspjeh nekolicine prethodnika. No tada je u Europu stiglo vrijeme za političko-zemljopisne promjene koje je Scorpions, spletom okolnosti, ponovno izbacilo, ili bolje reći katapultiralo, u orbitu.

Zahvaljujući pjesmi “Wind Of Change” bend je početkom devedesetih bio jedan od najpopularnijih na svijetu i malo je koga bilo briga da je “Crazy World” u biti u svojoj cjelovitosti jedan slabašan album. Glavno da je na njemu “Wind Of Change”, pjesma s kojom Scorpionse još i dan-danas mnogi poistovjećuju, i to je dovoljno da album s polica u CD-shoppovima ‘ode’ u milijunskim nakladama.

Doduše, neki veći stručnjaci od ‘običnog puka’ i bolji poznavatelji njihove cjelokupne karijere znaju čak još i za “Rock You Like A Hurricane”, poneki su toliko jako upućeni da su čuli (ili je čuli) i za “Still Loving You”. I to je dovoljno da se ‘temeljito’ izanalizira što je to i koliko dobrog ili lošeg je ovaj bend napravio za rock.

Dakako, češće se tu pribjegava nekim osobnim afinitetima nego realnim pokazateljima koji su tik pred nosom, pa stoga, s obzirom na navedeno u početku, u daljnje se analize više nećemo uplitati. ‘Povijest će reći svoje’, reklo bi se, mada mislim da je već i rekla.

Bilo kako bilo, činjenica, s kojom se mnoga razmišljanja poklapaju, da Scorpions od albuma “Crazy World” nema pravi, veliki svjetski hit, teško se može osporiti i od strane najzagriženijih fanova. Tek nekoliko pjesama koje bi tako nešto mogle biti, poput npr. “Love ’em or Leave ’em”.

Nedostaje im baš ono po čemu su toliko vremena bili poznati, a nije nebitno i to da bi se u zadnjih dvadesetak godina od njihovih šest albuma mogao složiti najvjerojatnije tek jedan i pol kvalitetan. Računamo li i “Sting In The Tail“, ne bismo dogurali niti do dva cijela. Kao i to da su zakazali baš u onome što ih je krasilo tijekom sedamdesetih i osamdesetih, kada su se bezbolno uspjeli mijenjati, prilagođavati i asimilirati se i u aktualna glazbena kretanja.

Već su i najšutljivije ptice ocvrkutale vijest da je to posljednji album kojeg je bend planirao snimiti, pa toj temi nećemo pridavati poseban značaj, a nakon što se odsluša stječe se dojam kako je u biti dobro da je tome tako.

Poštujući razloge odlaska koje su iznijeli, među kojima u prvi red spada onaj vezan uz godine starosti, na kraju, neki od nas će ih kad-tad dostići u tom segmentu, ipak ću reći da je dobro da je tako ispalo. Jer da su kojim slučajem desetak godina mlađi i da planiraju snimati još dva-tri albuma, jako se bojim da bi zvučali gore od grozota kakve već godinama plasiraju Bon Jovi i Def Leppard.

Odnosno, ovo je u dobroj mjeri ‘amerikanizirani’ album, s izglancanim, prozirno-bljedunjavim soundom koji je naglasio sve što treba naglasiti, s provizornim, jeftinim ritmovima, ‘djetinjastim’ melodijama i dosadnim, jednostavnim i prepjevnim refrenima. Iako se ne može negirati želja za originalnošću, unutarnji nagon da se sliči što više albumima iz osamdesetih očito je bio presnažan.

U tom se pokušaju otišlo predaleko, toliko eksperimentiralo da se ponekad zazvučalo čak bezobrazno preslično samom sebi. Istina, gitaristički je nastrojen album, riffovi jesu prepoznatljivi, ali im nedostaje još više energije, ne one produkcijski izbalansirane i pojačane, a solažama kao da je otupjela oštrica, nema više onih brzopoteznih vrišteće-klizećih ‘akrobacija’.

Jedino što bismo mogli reći da se nije promijenilo su Klausovi vokali, mada više po svojoj boji izražavanja, odnosno kreštavosti, negoli po snazi, koja i kod njega čujno kopni. Nekako mi se čini da je “Humanity Hour I”, bio određeniji, konkretniji, album, i to ne samo zbog konceptualnog tekstualnog izričaja, nego i kroz muzičku formu.

Jer kada se u refrenima jedne pjesme (“Turn On You“) nekoliko puta čuje “…Come on baby…”, pa makar to bilo izvučeno iz konteksta “…So come on If you wanna feel the sting Come on come on come on come on Come on baby shake that thing I gonna turn you on…” , i sve to prati ‘marmeladasta’ melodičnost, onda to, pa makar se radilo i o bendu s puno ljubavnih balada, doista zvuči ljigavo i bezidejno.

Zato, sagledavajući “Sting In The Tail” kao cjelinu, ne čini se baš nečim posebnim, a pogotovo secirajući ga individualno, pjesmu po pjesmu, gdje je situacija još gora. Dojam da za nijednu od njih dvanaest niti pod razno ne bi bilo mjesta na albumima od “Lovedrive” pa do “Savage Amusement” vrlo je snažan.

“Raised On Rock” je radijski rock naslov s riffovima koji neodoljivo podsjećaju na one iz “Rock You Like A Hurricane” (lalalalalala), hard rock s pop ritmovima karakterizira “Sting In The Tail“, u “Slave Me” uz mnogo gitara ima i vokalnih back repanja, a “Spirit Of Rock” je ‘najslatkastija’ ‘rockerica’ na albumu, baš kao i “Rock Zone“, slabašni rockić s neobvezujućim i neatraktivnim pop ritmovima i tek nešto izraženijim solom.

Od žešćih pjesama ponajbolja je “No Limit” koja ‘vozi’ u 3. i 4. brzini i u početku podsjeća na “Big City Nights”, a bolja vremena priziva u tipičnom ‘metaliziranom’ finišu s usporavajućim riffom i bubnjem. ‘Trademark’ Scorpionsa, balade, ovdje su izrazito zastupljene, baš kako i priliči nečemu što im je, objektivno, obilježilo kompletnu karijeru.

Naime, čak jedna trećina, ili četiri od dvanaest naslova tipičnih su baladnih ritmova i otužne, dubokim emocijama nabijene atmosfere, od kojih dosta dobro i gitaristički vrlo moćno zvuči “The Good Die Young“, sugestivni vokalni duet s Tarjom Turunen, dok se za ostale tri stječe snažan dojam da smo ih čuli mnogo puta ranije.

Patetična “Lorelai” uz pomoć klavijatura iz sjene izvlači dvadeset godina staru “Send Me An Angel” (s albuma “Crazy World”), “SLY” poseže još dublje i dovodi svog starijeg brata (ili sestru) “When The Smoke Is Going Down” (“Blackout”), a “The Best Is Yet To Come” se ‘stapa’ u “You And I” (“Pure Instinct”).

Tako je na kraju ispalo da je ovo album s previše sličnosti, a premalo originalnosti, s previše jednostavnosti, a premalo jedinstvenosti. Žao mi je što sam se na ovaj način morao izraziti o jednom od najdražih bendova na zalasku njegove karijere.

Bio bih beskrajno veseo da su snimili odličan album kao Iron Maiden, s kojim su prije dva i pol desetljeća spadali u najjača, najatraktivnija, a zašto ne reći i najbolja metal imena. No mišljenja sam da stvari i u takvom slučaju treba postaviti na svoje mjesto, ‘odgurnuti’ emocije, biti objektivan i reći ono što i kako jest. A to je da ovo stvarno nije dobar album.

Ali isto tako reći da on ne može srušiti, čak niti uzdrmati, temelje koje je Scorpions gradio u prva tri segmenta svoje karijere. Oni su ipak previše i predobro armirani i nema potresa te snage koji im može naštetiti. Pa čak niti analize onih koji znaju da su snimili čak dvije (ili tri) pjesme u svojoj četiri i pol desetljeća dugoj karijeri.

I zato, gospodo Škorpioni, zbogom i jedno veliko, iskreno hvala za sve što ste pružili i sretno Vam bilo u nastavku života, čime god da se bavili.