Skidanje prašine

Tijekom osamdesetih, još dok sam bio nadobudni klinjo prepun snova i iluzija, obožavao sam nedjeljne odlaske na jutarnje matineje koje su se uvijek sastojale od nekog američkog filma. Moram priznati da sam pogledao popriličnu hrpu američkog filmskog smeća, ali meni je tada tih 90 minuta jako puno značilo.

Na velikom sam platnu vidio mnoge dobre i brze aute prije negoli sam
izašao iz kina i sjeo u očevog Yuga, vidio sam puno dolara i jako puno
puta čuo uzrečicu “američki san”, iako joj tada nisam znao puno i pravo
značenje, a za postojanje balkanskog sna nisam niti znao. Sve i da
jesam, vjerojatno bih pretpostavio kako je riječ o noćnoj mori.

Danas, stariji, ne nužno i pametniji, znam da je američki san samo fraza iz usta ljudi čija je pohlepa za novcem već odavno premašila čak i one patološke pokazatelje. Balkanski se san stvarno pretvorio u noćnu moru i ja zaista nisam vidio da je ovdje ostalo bilo što vrijedno spomena, sve dok se nije pojavio Amerikanac koji je htio ostvariti balkanski san na svoj način.

Riječ je naravno o Zachu Condonu i njegovoj, barem meni, i ne tako čudnoj opsesiji balkanskom glazbom. Jer ipak je i ovdje ostalo nešto čemu se drugi mogu diviti i za tim posezati. Prvo je to shvatio Bregović, jedan od Zachovih velikih uzora, ali učenik se sprema nadmašiti učitelja, što potvrđuje svojim novim uratkom.

Prije svega, ovo nije treći album Beiruta, već ‘samo’ EP. Kažem samo, jer čini se da se pauza od njegova posljednjeg albuma “Flying Club Cup” iz 2007. malčice odužila. Kako bi skratio to vrijeme čekanja, Beirut je objavio odličan EP i razbio stereotip da se na EP stavljaju jedino, uvjetno rečeno, lošije pjesme koje nisu zaslužile biti na regularnom studijskom albumu. Meni je ovaj EP jednako dobar i inovativan kao i svi dosadašnji albumi i u neku ruku mi je ipak drag baš zbog navedenog razloga i jer mi povećava apetiti i nestrpljenje za njihov sljedeći album.

Sam EP podijeljen je u dva konceptualna dijela. U prvom “March of the Zapotec” opet doživljavamo Beirut u punom sjaju. Sadrži šest pjesama koje je sve odreda odsvirao meksički bend za sprovode koji se sastoji od 19 članova (mora da tamo imaju velika groblja).

Većina pjesama inspirirana je Zachovim putovanjem u Meksiko što se i osjeti u samoj izvedbi pjesama, iako nije izostalo tog ‘našeg’ balkanskog štiha. Za one radoznale, kako zvuči meksičko-balkanska kombinacija najbolje se osjeti u pjesmi “La Llorona” i “My Wife“, dok je “The Shrew” zapravo stara Zachova pjesma s koje je odlučio skinuti prašinu i ponovno je izvesti s Meksikancima, na što je, kako tvrdi, posebno ponosan.

Drugi dio, “Holland” sadrži pet pjesama koje su nastale u ‘predbejrutsko’ doba, kroz projekt zvan Realpeople tako da se Condon dobro namučio s prašinom. Sve su te pjesme prearanžirane i donose nam zvuk Beiruta dok je isti još bio tek puka ideja. Sve pjesme imaju elektronske aranžmane i zaista malo dodirnih točaka s onim što Beirut stvara danas.

“My Night with the Prostitute from Marseille” jedina je koja se ističe i koja se pojavila na nekoliko značajnih kompilacija. Druge nude zanimljivo putovanje kroz povijest, ili bolje- prapovijest, ovog zanimljivog i jedinstvenog benda.

Prašina je obrisana, dobro zagrijavanje napravljeno; sad samo ostaje čekati izlazak pravog studijskog albuma. Nadam se uskoro.