Skica za rast

London Grammar engleski je trio koji je u mjesecu rujnu izdao svoj debitantski album “If You Wait”. Album je izdan nedugo nakon što su prvim pojavljivanjem na YouTubeu pjesmom “Hey Now” privukli primjetnu pažnju slušatelja, a zatim singlom “Wasting My Young Years” izborili ulaz na listu singlova Velike Britanije.

Upravo ti koraci koji su prethodili albumu, te uskovitlana pažnja koju su izazvali rezultirala je time da se album proglasi ‘sljedećom najboljom stvari’ i prije nego je izašao, što je stvorilo velika očekivanja. A jesu li ih opravdali?Donekle! Osjetna je hrpa utjecaja pod kojima su se našli i koji su ih ponijeli, te usmjerili. Niti jedan od tih utjecaja nije loš, kao što nije loša činjenica da su mladi ljudi iako su cijelim putem stvaranja nosili breme velikih očekivanja, u konačnici dali više nego solidan album. Album iz kojeg je najvidljivi ujedno i najbitniji dio, a taj je da tu još ima mjesta za rast. Ali, sva ta raštrkanost u smislu slijeđenja raznih utjecaja može se i treba svesti na minimum koji će biti samo njihov i koji će i kao takav jednako biti vrijedan pažnje.

Mogućnost da ih se može usporediti sa širokom paletom izvođača kao što su The xx, Evanescence, Florence and the Machine, Portishead, izvrsno je poslužila kao alat za privlačenja komentara i uskovitlavanje atmosfere oko njih, ali ne i u svim aspektima.Recimo, Hannah Reid, pjevačica i istureni ukras benda, u ovo malo vremena od njihove pojave također je uspoređena s velikim brojem odličnih pjevačica Florence Welch, Annie Lennox, Lanom Del Rey, Julee Cruise… a sve iz razloga jer u trenucima zbilja zvuči kao njihova imitiacija, što je šteta, jer djevojka je izvrsna i vrlo dobro može biti samo svoja. Raspolaže odličnim, čistim, hipnotičkim, snažnim glasom, kao i solidnom moći u oblikovanju stihova. Većinu tekstualnog dijela albuma potpisuje ona, oblikujući pjesmama raznorazne životne situacije koje prolazi ili je prošla. Konkretno za stihove prvog singla “Wasting My Young Years” se zna da se tiču bivšeg dečka. Zvuči poznato?! Možda primjer Adele imaju kao kolegij na faksu, ne znam.

Cijeli album odiše opuštenošću, laganim tempom, ugodnim za čuti i potpunim nedostatkom iznenađenja. Kompaktna je cjelina, koja opet sjeckanjem ne gubi ništa. Svaka pjesama albuma može biti odvojena i zasebno privući pažnju, a moguće da tu službu ipak najbolje čini obrada Kavinskyijeve pjesme “Nightcall” i to baš zato što nije njihova. I upravo ta pjesma zaplanirana je za šesti singl albuma, što ukazuje na njihovu dobru prijemljivost kod publike zbog radiofoničnosti i pitkosti koju imaju utkanu u pjesme.

Već prva pjesma nametne tempo za ostatak albuma, govorimo o tihoj snazi koja suptilno krije veliku ranjivost osjetnu kroz izričaj nenametljive elektronike vezane uz trip hop i elemente popa. Otprilike odmah znate prepoznati što vas čeka, ali usprkos tome zapletete se svakom slijedećom pjesmom u očekivanja, uporno prepoznajući te trenutke koji vuku na crescendo, ali redovito ostajete uskraćeni za to, jer oni su se odlučili za ravnodušnost. Kažem odlučili jer sve izvanredne situacije za velike oscilacije precizno su izbjegnute, a to ne može biti slučajno. To može samo biti utjecaj već spomenutih The xx.

No je li baš za njih dobar taj stil, nisam sigurna, više dođe kao hendikep što se izbjegavaju izraziti kroz te karizmatične trenutke koje njihova glazba bezgranično nudi. Birajte pjesmu za to, je li to “Stay Awake”, “Strong”, “Metal & Dust” ili neka druga? Svejedno je! I djeluju zbog toga svega previše ukoričeno, previše posloženo, uredno. Imaju svu silinu vulkana, ali uporno zadržavaju lavu u neeruptivnom stanju. Fali im zanosa, mladi su, samim tim bi im više ličilo izlaziti iz okvira.

London Grammar kao da su samo zagrebli svoju površinu albumom prvijencom, napravili tek skicu za svoj budući rast, sukladno tome čini mi se najprimjerenijim da je napravimo i mi slušajući ovaj album kako bi bili spremni za slušanje sljedećih albuma.