Skandinavsko priznanje glazbi ’60-ih i ’70-ih

Ako zanemarimo sve brojnije metalce, Roine Stolt je glavno ime na skandinavskoj rock sceni i tamo se nalazi još od početka ’70-ih godina. Sa sedamnaest godina bacio je bas gitaru u špajzu i primio se električne gitare, te bio predvodnikom nekolicine prog rock bendova kao što su Kaipa, Fantasia, te The Flower Kings. Upravo Kings su njegov glavni glazbeni projekt u životu i najveća preokupacija s kojom je snimio već desetak albuma u kratkom, ali očito i jako stvaralački učinkovitom, periodu.

Ipak, majstoru se toliko svira da je nalazio vremena i za samoga sebe i za vlastite solo albume, uz neizbježne producentske poslove.1998. izdao je zadnji samostalan album, pa mu se svega nakupilo u rokerskoj glavi tako da je snimio odmah dupli CD. Albumom “Wall Street Voodoo” odao je svoju počast i ljubav prema glazbi iz ’60-ih i ’70-ih godina.

Sam kaže: “Odrastao sam u vrijeme kada je strast, sadržaj i izričaj rock glazbe još bio jako važan te je pokazivao način života sa čestim sukobima s politikom. To se posebno vidi u odbacivanju starih ideala koji su nestali u vrijeme kada je svijet proživljavao Vijetnamski rat. Glazba je bila puno više od cool imidža, preisproduciranog i nabrijanog hardcore metala ili isprazne i bezbrižne dance kulture i mode koju viđamo na MTV-u.” Na ovom albumu tog stava se i držao i opjevao je zlo, tugu, politiku, nepravdu, pohlepu i, kako očito sam naziv albuma aludira, kapitalizam.

Budući da je Stolt star skoro koliko i moj tata, bilo mi se čudno poistovjetiti s ‘jednim pedesetogodišnjakom’ koji pjeva o sexu (na pjesmi “Sex Kills“), ali početak prvog CD-a donio mi je dosta slušljive i zanimljive pjesme. Glazbenici koje je okupio oko sebe (zbog ugovornih obveza ne smiju se znati njihova prava imena) stvorili su mu odličnu podlogu za njegove gitarističke dionice u stilu David Gilmoura i virtuoznost jednog Frank Zappe.

Pjesme “The Observer” i “Heads Above Water” odaju zvuk ovog albuma i ugodno me iznenađuju. Basistički i solo gitaristički nastrojene kitice otvaraju prostor refrenu koji me čak podsjetio na nekog starog Lenny Kravitza, dok se “Everyone Wants To Rule The World” narugala kompletnom svjetskom poretku na veseli i melodičan način.

Meni vjerojatno najbolja pjesma na albumu, laganija “Dirt” je vjerojatno i najkomercijalnija, uz jazz dio i Pink Floydovski solo na gitari. Kraj prvog CD-a je čista blues peglaona “Outcast” kakva se, bez vrijeđanja ikoga, može čuti i u mnogim rokerskim klubovima po našem gradu.

Nakon što mi se s početnim pjesmama albuma ovaj zvuk i vrsta glazbe pomalo uvukla pod kožu, da ne bi ispalo da mi je koncentracija na drugom CD-u opala, uzeo sam kratku pauzu da si pojedem jedan fini burek (jako važna informacija, jel da?). Ipak, ni takva akcija nije pomogla drugom dijelu albuma da bude puno dosadniji od prvog. Ruku na srce, to je bilo i očekivano.

Puno više progresivan i eksperimentalan od prvog dijela meni je stilski bio i puno udaljeniji, pa ću izdvojiti samo odličnu “Remember“. Stvari trajanja nerijetko po 8, 9, pa i 11 minuta polako su došle do kraja i zaokružile sliku, koja mi pokazuje da je jedan CD bio apsolutno dovoljan, jer 61 plus 53 minute glazbe koja definitivno nije za svakoga može biti previše.

Stolt voli Jimi Hendrixa, Cream, Franka Zappu i sve bluesere ovoga svijeta, i to je pokazao na ovom albumu. Analogno i jednostavno obrađeni instrumenti stvorili su psihodeličan blues rock album koji mi je prostrujao kroz zvučnike.

Neće se često naći u mom CD playeru jer u nedostatku vremena ipak već imam svoje favorite i neku hijerarhiju pri slobodnom preslušavanju, ali moram priznati da je za ovakav tip glazbe ovdje i za mene bilo nekoliko jako dobrih pjesama. To su najčešće bile one slušljivije, pa to možda i nije najbolja preporuka za zaklete fanove ovakvog progresivnog rock zvuka. Time je očito da će svi ovdje naći nešto za sebe. Pa čak i ja.