Sjećanje na Panteru

Throwdown je, ako me pamćenje dobro služi, prvi bend koji u svom sastavu više nema niti jednog originalnog člana koji ga je osnovao. Teško da se to može zvati istim bendom, ali u svemu nema nekih svađa ili negativnih stavova, jer su svi ostali u glazbi, a i nastali su iz straight edge pokreta i hardcorea.

S njihovim novim albumom, malo više su otišli iz hardcorea u pravu ‘metalčugu’, ali su im poruke i dalje iste.

Ovi Amerikanci već su izmijenjali tri bubnjara, tri basista, tri gitarista, a pjevač Dave Peters na mikrofon je uletio kao drugi gitarist, kada je samo pomogao dotadašnjem vokalu Keith Barneyu, koji je bio preiscrpljen za pjevanje. Otada vokali benda Throwdown nevjerojatno vuku na Phil Anselma, a time ne mislim na nikakvu lošu ispraznu kopiju, već pjevača koji je današnjoj sceni i ovom albumu donio puno snage.

“Venom & Tears” je, onako seljački rečeno, jednostavna metal poslastica. U današnje vrijeme nekome sigurno fali metala iz sredine 90-tih, a Throwdown je to uspio upakirati u svoje hardcore korijenje, no stari fanovi sigurno će biti začuđeni koliko je ovaj bend ipak prešao na stranu heavy metala.

Ali mislim da ne bi trebali biti razočarani, iako dosta često ovaj album jako podsjeća na “Vulgar Display of Power” od Pantere.

Pogotovo se to odnosi na brzinske “Holy Roller” i “S.C.U.M.” u stilu “Fucking Hostile”. Cijeli album je mačistički natrpan testosteronima, ali se njihov prijelaz s hardcorea u metal nije osjetio na riječima i porukama, jer “Hellbent (on War)” s malo hardcore refrena “Blood for blood for blood for blood!…” ostaje pacifistička, a ostatak se bori s organiziranom religijom, američkim društvom i politikom.

Dimebaga sam se sjetio na ‘trasherskoj’ “Weight of the World“, “Cancer” je instrumentalni lagani uvod, a ostatak skače iz zlih riffova na “I’ll Never Die a Poisoned Death“, preko brzih žestica (“Godspeed“) na malo više nekakvog Godsmack groovea i pjesme “Venom & Tears” i “Day of the Dog“. Razlog tome je i producent Mudrock koji je radio s Avenged Sevenfold, Powerman 5000 i Godsmack.

Album je ljutiti thrash s puno groovea, a najbolje im leže brze stvari gdje pjevač ponosno može reći da zvuči kao mlađi i jači Anselmo, a Lamb of God više nije jedini kandidat za nezahvalno mjesto – nasljednika Pantere.