Sjajno unatoč nedostatku hita

Stilski prepoznatljiva naslovnica (koju, kao i sve prethodne, potpisuje Victor Gastelum) otkriva novi studijski album Calexica. Možda se ne stječe takav dojam, ali “Carried To Dust” tek je šesti studijski album hiperaktivne i sveprisutne grupe, za koji se već unaprijed pričalo kako će biti nasljednik “Feast Of Wire” iz 2003.

Sličnosti s navedenim albumom uistinu postoje. Oko jezgre Convertino-Burns okupljena je stara ekipa (Paul Niehaus, Jacob Valenzuela, Martin Wenk, Volker Zander) koja će isprati gorak okus ostavljen albumom “Garden Ruin“.

“Garden Ruin” (2006.) razočarao je najvjernije obožavatelje svojim pop pristupom inspiriranim americanom i Neilom Youngom, no – kao što i njegova naslovnica otkriva – riječ je samo o izuzetku u kojem se ekipa iz Tuscona u Arizoni nije u potpunosti pronašla. Užareno sunce i pijesak okruženje je u kojem najbolje funkcioniraju.

Prepoznatljivo ‘četkanje’ bubnjeva, nenametljivo topao pedal steel, prebiranje po žicama klasičnih gitara, mariachi trublje, teme špageti-vesterna i sve ostalo što priziva pustinjske slike ponovno je s nama.

Svaki album Calexica malena je glazbena škola, njihovo spajanje različitih žanrova i rješenja uvijek je emotivno snažno i lijepo. Ponekad, ali samo ponekad, izgube kompas i zazvuče autentično poput meksičkog restorana u nekom hrvatskom gradu.

Iako se “Carried To Dust” za nečiji ukus previše oslanja na prethodne albume grupe, riječ je o kvalitetnom uratku koji ispire gorak okus već spomenutog “Garden Ruin“.

Već “Victor Jara’s Hands“, posvećena čileanskom pjesniku Victoru Jari (ubijen 1973. za vrijeme vladavine generala Pinocheta) daje naslutiti kako se Calexico vratio u formu, no velik dio zasluga treba pripisati gostu Jairu Zavali.

“El Gatillo (Trigger Revisited)“, kao što mu i samo ime kaže, melodijski i ritmički vraća “Trigger” (s albuma “The Black Light”), no našlo se na albumu mjesta i za dva inovativna trenutka: prvi je “Bend To The Road” s očitim utjecajem jazza, a drugi “Contention City” s veličanstvenim završetkom u kombinaciji sa zvukovima dječjeg glasovira s jedne, te elektronike s druge strane.

Premda nisu imali praksu ugošćavati druge izvođače na svojim albumima, “Carried To Dust” prepun je takvih trenutaka. Izuzmemo li instrumentalne prijelaze između pjesama, gotovo da je više pjesama s gostujućim izvođačima.

Sam Beam aka Iron & Wine gostuje u “House Of Valparaiso“, kanadska folk-kantautorica Pieta Brown u “Slowness“, u spomenutoj “Contention City” Douglas McCombs (Tortoise), a u “Inspiracion” Ampara Sanchez. Gostovanje nekadašnje članice španjolskog benda Amparanoia tek je uvod za njezin prvi solo album iduće godine koji će snimiti – pogađate – s Calexicom.

“Carried To Dust” klasično je ostvarenje koje bi Joey Burns i John Convertino mogli ‘štancati’ svaki mjesec, no pravu ljepotu dobiva svakim idućim preslušavanjem: detalji, melodije, aranžmani i stihovi koji se na prvo slušanje čine podcijenjenima dolaze u prvi plan i polako otkrivaju o kakvom se kompleksnom i lijepom albumu radi.