Širi se krug ‘prijatelja’ američkog nasilništva

Da je aktualna američka, odnosno ‘bushevska’ politika inspiracija mnogim muzičarima u stvaranju njihovih djela nije ništa novo. Naravno, nemjerljivo je više onih kojima se, fino rečeno, gadi, koji je kritiziraju, doživljavaju kao nešto vrlo loše i pogubno ne samo za svijet, nego i za same Amerikance, nego onih s pozitivnijim stavovima.

Tako su se i kultni dugosvirajući gothičari Christian Death pridružili sve većem popisu onih koji prosvjeduju protiv američke dominantne i nasilne politike i to najbolje kako znaju – svojom muzikom. Objektivno, Christian Deathu nešto takvo i nije strano, obzirom da je taj bend od svog osnutka redovito ‘rušio’ klišejizirane društvene standardizacije, pa su se tako i u ovom, možemo ga nazvati protestnom albumu dosta dobro snašli.

A kako u tekstualnom, tako su se i u muzičkom dijelu jednako dobro snašli. Naime, mogli bismo reći da je ovo više-manje prepoznatljiv CD-album, u kojemu su se manjim dijelom vratili i svojim deathgoth/rock korijenima. Isto tako, zadržan je i veliki heavy utjecaj, nazočan na zadnjim ostvarenjima, a nekoliko naslova ima i jasne ‘obrise’ doom rocka.

U generalnom prosjeku, melodičnost je porasla, ali je sound i dalje ostao agresivan, moćan, direktan i prodoran. Iako poboljšana, produkcija je dijelom zadržala svoje sirovije, ‘nejasnije’ karakteristike, mada, cjelovito gledana, ipak je nešto modernije ‘isklesana’. Čak i u odnosu na zadnji album “Born Again Anti Christian”, a da ne govorimo o ranijim ostvarenjima.

Jedna od zanimljivijih karakteristika albuma je i ta da je većina pjesama skladana u srednjem i baladnom ritmu, a tek ih nekoliko, od njih trinaest, ima nešto više ‘konja’ za brzinske utrke. Mada, ne treba izostaviti istaknuti kako nemali broj naslova unutar svoje strukturalne forme izmjenjuje ritmička izražavanja.

Isto tako, u njima do punog izražaja, kao možda i najjača spona, dolazi kontinuirana suradnja Valorovih dubokih, mračnih i Maitrinih ženstvenih, seksipilnih, ‘oporbenih’ vokala, koji se u refrenskim dijelovima često znaju prometnuti i u vodeću pjevačku ‘silu’.

Dobro je i to što se instrumentalni dijelovi nisu isključivo bazirali na snažne gitarističke riffove i povremene solaže (koji u nekim pjesmama znaju gotovo ‘nestati’), te ‘deperske’, gothic/heavy baseve, već se dosta koriste i drugi instrumenti.

Koji svojim implementiranjem u sound ovih osnovnih, kojima treba dodati doista skladne, krajnje nenapadne i uhu ugodne bubnjeve, dodatno obogaćuju, pa ako ne album u cjelini, onda mu podižu atmosfersku razinu za bar tri stepenice.

Tako ovdje ima zavidna količina korištenja violina, piana, orgulja, flamenco guitara ili računalnih sampleova. A također, nisu zanemarivi niti zborski angažmani, kojih ima u popriličnom obimu i snažna su ispomoć osnovnim vokalnimizražavanjima.

Prva pjesma na albumu, “Water Into Line“, spora je, s ‘borbenim’ bubnjarskim ritmovima i malo gitara komponirana stvar, koju otvara dio George W. Bushovog govora na njegovoj predsjedničkoj inauguraciji, a ubačena i često ponavljajuća riječ ‘guilty’ popratni je dio njezina ‘dekora’.

“Stop Bleeding on Me“, je solidna srednjeritmička pjesma s catchy melodijama i pjevanjem, a “To Disappear” kreće sa crkvenim orguljama i zborom, da bi u svojem, uglavnom srednjem ritmu sadržavala lijepe bas-linije, sampleove te Maitrine screaming vokale.

“Victim X” je jedna od zbrčkanijih, kaotičnijih pjesama, dok balada “Dexter Said No To Methadone“, s naratorskim dramaturškim uvodom nadopunjenim pianom i violinom, te jakim basom i bubnjevima, poprima i doom karakteristike. Spora “Angels” and Drugs” tipična je gothic balada s dubokim vokalima, akustikama i zborom.

Slična je i “Seduction Thy Destruction“, s naglašenijim balansom male/female pjevanja, solo- i bas- gitara i nešto više karakteristika ranijih radova. Dominirajući Maitrini vokali i egzotični, srednjeistočni ugođaj glavne su karakteristike ponajbolje pjesme “Worship Along the Nile“, dok je instrumentalno/naratorska finalna stvar “XIII“, u kojoj se, uz ostalo, spominje i 11. rujan 2001. godine, politika, religija i slično, kruna ovog, sasvim solidnog albuma.

Koji je ispao kao nekakav polumiks skoro svega što je Christian Death napravio u svojoj tridesetljetnoj karijeri. Stoga s njime neće biti prezadovoljni fanovi iz pojedinih razdoblja, no mogli bi naći barem nešto što će ispuniti minimalne individualne zahtjeve. E, sad, koliko će ih to zadovoljiti, to ostavljam njima na procjenu.