Šimun Matišić: Na putu Dina Dvornika, Matije Dedića i Srđana Žike Todorovića

    350

    Šimun Matišić

    Invocation

    Datum izdanja: 10.07.2018.

    Izdavač: Croatia Records

    Žanr: Jazz

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Invocation
    2. How Would It Be If It Had Been Different
    3. Acceptance
    4. First Waltz
    5. Baby Blues
    6. Obsession
    7. Amok
    8. Last Lullaby

    Mladi hrvatski vibrafonist Šimun Matišić je, praćen svojim sekstetom sastavljenim često i od dvostruko starijih muzičara načinio interesantan, raznovrstan album, prema vlastitim riječima, baziran na improvizaciji. Iako je sekstet nazvan po njemu, ovo je grupni rad, potpis je Matišićev. Matija Dedić (klavir), Zvonimir Šestak (bas), Davor Križić (truba), Mario Bočić (saksofon) i Krunoslav Levačić (bubnjevi) su se primjereno uklopili u Šimunove ideje. Tek u ranim dvadesetima, Matišić kao svojevrsni glazbeni veteran, prvi album “Jazz Nocturno” snimio je s 14 godina. Edukaciju je imao od strane Boška Petrovića, koji je za njega imao riječi hvale, štoviše, elokventni Boško ga je nazivao svojim nasljednikom. Ovdje će se pokazati, ne bez razloga.

    Sin scenarista, pravnika i muzičara Mate Matišića (svirao je u sastavu Prva ljubav, u kojem je i Sanja Doležal počela svoju karijeru!), Šimun je školovan muzičar, koji, a to ovo izdanje pokazuje, funkcionira odlično s kolegama različitih generacija. Bubnjar Kruno Levačić je svirao s Baretom, Bastardzima i u Davor Križić Quartetu, Davor Križić je također svirao u Bastardzima, u svom kvartetu (očito) te Cubismu, Matija Dedić koji svira “sa svima”, Mario Bočić je svojim sviranjem obogaćivao Jazz orkestar HRT, a i Zvonimir Šestak također ima mnogo utakmica u nogama (između ostalog, svirao je i s Natali Dizdar).

    Muziku podržava

    Invokacija znači dozivanje muza, a Matišić muze nije trebao posebno pozivati, one su mu same došle. Svoje solističke potencijale Matišić je pokazao već na drugoj pjesmi na albumu “How Would It Be”, a na narednoj “Acceptance”, osjećaj za mjeru. Pretposljednja, živahnija “Amok” ima sjajnu Dedićevu dionicu kao trešnjicu na kolaču, a mirnija i najkraća “Last Lullaby” nekako previše mirno zaključuje album. S druge strane, “Last Lullaby” je najfokusiranija izvedba na ovom mjestimice razbarušenom, no ipak vrlo intrigantnom djelu. Dojam je da je s Matijom Dedićem nekako uhvatio najbolju muzičku komunikaciju, što možda i ne čudi jer su već prije surađivali na zajedničkom projektu “Fortune Smiles”.

    S ovim albumom Matišić drsko kuca na vrata da uđe u klub koji za sada čine Dino Dvornik, Srđan Žika Todorović i već spomenuti Matija Dedić – klub sinova koji su se jednim nehajnim potezom ramena otarasili itekako teškog bremena stigme “sina poznatog oca”.

    0 Shares
    Muziku podržava