Simpatične irske popjevke

Jedni među prvim bendovima koji su početkom devedestih godina počeli ubacivati folk elemente u svoju glazbu jesu i Cruachan, koji postoji od sada već davne 1992. godine i uz Skyclad i Primordial predstavlja sam kreativni vrh metala koji potječe iz Ujedinjenog Kraljevtsva i Irske.

Prebogata irska tradicija i vividna povijest i mitologija služili su kao neiscrpna inspiracija, kotač zamašnjak koji je tada pokrenuo folk metal kao žanr i pretvorio ga u sad relativno popularan i plodan žanr metala.

Cruachanov prvijenac “Tuatha Na Gael” se uz Stormov “Nordavind” smatra začetnikom folk metala; balansiranje između black metal elemenata i inkorporacija raznih folk instrumenata u kompozicije osvojilo je kako srca publike tako i simpatije kritike. Doduše, taj black metal utjecaj se s daljnjim Cruachanovim albumima kao što su “The Middle Kingdom” ili “Folk-Lore” smjanjivao, pa je prethodnik “The Morrigan’s Calla” zvučao više kao Blackmore’s Night nego kao nešto što bi se moglo nazvati metalom.

Najnovijim se albumom Cruachan vratio par koraka nazad, pa bi se mogao shvatiti kao ponešto senitmentalnijom verzijom “The Middle Kingdoma”. Album je na prvo slušanje zabavan, posebice zbog doista širokoh dijapazona korištenih folk instrumenata; od violina, preko bouzukija, mandoline, bendža, klavičembala i tradicionalnog irskog bodhrana. Pravo je zadovljstvo čuti organski zvuk koji proizvode navedeni instrumenti, naspram bendova koji sebe nazivaju folk metalom i onda folk zvukove proizvode na klavijaturama. Ovime Cruachan pokazuje da su ne samo za klasu bolji od svih skandivanskih sličnih bendova, već i da nakon 15 godina postojanja još uvijek imaju kreativnu svježinu na kojoj mogu pozaviditi i mnogo mlađi bendovi.

Album počinje veselom “Shelob“, na kojoj se pojavljuju vrlo dobri ženski vokali i simpatični bendžo, koji se izmenjuje s harsh dionicama na gitari, a nastavlja se melodičnom “The Brown Bull Of Cooley“, gdje kompletnu skladbu konzumira skladna sinteza violine i melodičnih riffova. “Teir Abhail Ru” pak manifestira vještu kooperaciju ženskih i muških vokala, dok je “A Very Wild Rover” obrada poznate irske balade.

Naposljetku se na albumu pojavljuje i ponovno i u novom aranžamanu odsvirana “Cuchulainn” s njihovog prvijenca. Jedina zamjerka ovom albumu je to što uglavnom prevladavaju ženski vokali, dok se čini da muška vokalna izvedba pada u drugi plan. Unatoč ljepoti tog ženskog glasa, nedovoljna eksponiranost muškog vokala stvara disbalans koji bi moago smetati fanovima ovog benda.

Svejedno, ovo je jedan od ‘must have’ folk albuma izdanih u zadnje vrijeme, a s obzirom na to da među svima, pa tako i među metalcima, postoji pomama za svime što je irsko, od glazbe do piva, ovaj će album zadovoljiti stare slušatelje i zasigurno privući neke nove.