Simpatičan album simpatičnih cura

Sjećate li se skupine Indica koja je nastupila s Nightwishom lani u proljeće u Zagrebu? Mnogi da, mnogi vjerojatno baš i ne. Ili ne previše.

Oni koji je se sjećaju, u memoriji im je ostala skupina simpatičnih,
veselih i živahnih djevojaka, koje su sasvim solidno zagrijale publiku.
To je tada bila druga turneja Indice s Nightwishom i nagovještaj nečega
što će se dogoditi u, tada, skorijoj budućnosti.

Naime, Indicu je ‘pod svoje’ uzeo lider Nightwisha Tuomas Holopainen, radio im aranžmane, neke pjesme, preuzeo produkciju novog albuma, a kao vrhunac svega stigao je i ugovor s Nuclear Blastom, a teško je vjerovati da i u ovom potonjem nije imao ‘svoje prste’. Tako je ovaj renomirana metal-kuća dobila još jednog pop-izvođača. U biti, osim Liquida, više ih i ne znam koji bi bili dio Nuclear Blast tima.

No, dobro, za ovu priču nije ni bitno ako ima još koji. Indica postoji devet godina, kada su je osnovale Jonsu (vokal, violina, gitara, klavijature) i Heini (bas), članice dječjeg gudačkog orkestra, a poslije su im se pridružile Sirkku (klavijature, klarinet, klavir), Jenny (gitara) i Laura (bubnjevi, udaraljke). Cure imaju tri albuma objavljena na finskom tržištu, platinasti i dva zlatna, nekoliko Top 10 singlova, i što je najvažnije, Tuomasovu podršku.

Više nego dovoljno da se uđe u najpoznatiju metal-obitelj na svijetu. Ipak, neke su se navike morale promijeniti, pa je novo izdanje prvo otpjevano na engleskom jeziku, jer “A Way Away“, o njemu je riječ, osim Finske, gdje mu je, pa možemo reći, zagarantiran uspjeh, treba izaći i na svim ostalim svjetskim tržištima. A za tako nešto je, uz dužno poštovanje finskom, engleski jezik daleko pogodniji.

Koji je ugrađen u ‘suzdržaniju’ skandinavsku formu pop-rocka s puno prirodoslovne mistike, melankolije, čak i nešto patetike, dosta romantike, a i ambijentalne egzotične orijentale. Dakle, ovo nije klasičan pop-rock album u stilu ‘svi na ples’, već u svojoj konstituciji sadrži elemente s kojima se pažljivo postupalo prije nego ih se slagalo u jednu cjelinu. Malo ozbiljniji pop-rock, recimo to tako.

U prvom redu se to odnosi na aranžmane u kojima se osjeća Tuomasov angažman, pogotovo u onima sa simfonijskim obilježjima, decentno je, istovremeno obimno i odmjereno korištenje klasičarskih instrumenata, klavijature su pune deeperskih tonova, bas totalno naglašen, siv, čak tmuran, neraspoložen. Ritmovi nisu brzi, plitki, neobavezni, prerasplesani, prejednostavni i prepamtljivi, na što nas najčešće asociraju izdanja koje se opisuju kao pop-rockerska, već se u njima očituje totalna podređenost ugođajnom izričaju pojedinog naslova u skladu s ranijim opisom.

Čak štoviše, daleko je više naslova sa sporijim i srednjim brzinama, s jakim emocionalnim nabojem, nego onih često sterilnih, pogodnih i za plesni podij. Ipak, ovo je prvenstveno pop album, jer za snažniji i podebljanije korištenje izraza ‘rock’, malo se premalo, ponegdje i uopće ne čuju gitare, kao njegovo najznačajnije obilježje, a i pretih je (iako, istina, ne u cijelosti).

A i za pjevačicu Jonsu, iako ima simpatičan, možda na momente presjetan, prepatetičan vokal, s vremena na vrijeme stječe se dojam kao da je ‘izvučena’ iz nekog ‘reality’ showa i da joj je ovo malčice prevelik zalogaj. Stoga su uglavnom pjesme s jačim utjecajem pop-ritmova, s ne tako zahtjevnim vokalnim dionicama, te one smirenijeg karaktera, daleko pogodnije za nju. U biti, ona ih je i pisala, pa je logički da najbolje zna što joj i kako odgovara, zato ih je valjda i najviše takvih.

Naravno, da ne bi bilo zabune, ne asocira njezino pjevanje na onako ljigavo-smiješne realitye na kakve smo kod nas naučeni, jer u njezinom glasu ipak ima ozbiljnosti, osjećaja obveze, a i zadovoljavajuće razine kvalitete i ‘bogom danog’ talenta. Baš taj vokal, opisan u prvom dijelu prethodne rečenice, odnosno njegova djelomična modulativna problematičnost, do izražaja dolazi u prvom naslovu “Islands of Light”, bržem symphonic popu, za kojeg bi se mnogi zakleli da će nakon uvodnih ritmova čuti pjevačicu Nightwisha.

Daleko mu više odgovaraju emocionalniji, staloženiji naslovi poput “Precisious Dark“, mirnog popića s orijentalnim ugođajem, pogodnijeg čak i za ‘šire mase’. Ili pak “Lilja’s Lament“, akustične, osvježene balade u kojoj se osjeća dah daleke, nedirnute prirode, s potpunom dominacijom piana, akustika, violina i flaute. Otprilike kao i naslovna “A Way Away“, tipična ‘prohladna’ sjevernjačka pjesma, s puno prirodne mističnosti, pogotovo u završnom dijelu, kojeg piano i klavijature odvode čak malo i u darkerskije, dramatičnije vode.

Prvi singl, otužna, srednjeritmična pjesma “In Passing” jedna je od boljih na albumu, najdramatičnija je “Children of Frost“, lagana pjesma s dosta ambijentale, malo folka, naglašenih simfonija, pogotovo piana. Karakteristike pop-rocka najviše zadovoljava “Scissor, Paper, Rock”, najmelodičnija i najpamtljivija pjesma kojoj je nalik i “As If“, s dosta sličnim refrenima, ali i nešto uobličenijom konstrukcijom, s jakim naglaskom na simfonijske ugradbene elemente i žestoki solo koji je nekako kao ispao iz koncepcije albuma.

Stvar kod koje bi se prije mogla uporabiti riječ rock, pa onda tek pop, urnebesna je, barem za kriterije ovog albuma, “Straight & Arrow“, s najviše gitara, najglasnijim bubnjanjem, piano-solažom, čak i pogodnim pjevanjem. Taj drugi, žešći i brži dio albuma, zatvara totalno sjetna, depresivna čak, pjesma “Eerie Eden“, laganijeg ritma, iz kojeg iskače tek snažniji bubanj i oštriji solo, dok su piano, violina, pa i pjevanje, podređeni atmosferskom ugođaju kojeg u trominutnom ‘soliranju’ zatvara violina, uz svesrdnu simfonijsku ispomoć.

Obično se albumi za šira tržišta rade na način da imaju dva-tri velika hit-singla koji ostale pjesme povuku za sobom, no ovdje to, čini se, i nije slučaj. Ovdje ima puno dobrih pjesama, nijedna predobra, nijedna odlična, i to bi mu mogao biti ‘komercijalni’ problem. Neki drugi veći ne vidim, jer kontinuitet ipak više vrijedi, jedino je problem što on ne ‘prodaje’ toliko albuma kao tri, uvjetno rečeno, dobre, i 6-7 prosječnih ili loših pjesama.

No s time će se, ako ispadne tako, a nekako sam dojma da neće, nositi netko drugi, naš je zadatak da ovaj album (pr)ocijenimo po ‘osobnom nahođenju’. A on se čini nekako u koheziji s dojmom nastupa Indice prije godinu i nešto u Zagrebu – simpatičan.