Simfonije močvarnih jezera

Duga i očito uspješna bila je Kalmahova promocija prošlog albuma “12 Gauge” (2010.), pa je tako novo izdanje na red došlo tri godine kasnije.

Očito, godine napornog rada došle su na naplatu i Kalmah se svrstao u prvi red značajnijih imena prenatrpane finske ekstremne scene. No stvari se lako zaboravljaju, pogotovo one dobre, a “12 Gauge” je to bio, pa je tako došlo vrijeme za nešto novo. A to nešto novo sedmi je studijski album, prikladno nazvan “Seventh Swamphony“.Prije svega, treba reći da je to prepoznatljivo, kalmahovsko djelo i da njime ni u kom slučaju nisu iznevjereni fanovi benda. Nije se previše razrovalo po srži i nije kompromitiran Kalmahov ugled. Generalno slušajući. Molekularno pak analizirajući, ima tu nekih stvari koje ga čine manje ili više drukčijim od prethodnika. Prije svega, pjesme su strukturalnije naravi, kompleksnije i izgrađenije, i osjeća se da je bend kompozitorski u potpunosti sazrio. Isto tako, album ima jači epski naboj, što se može zahvaliti značajnijem utjecaju klavijatura, koje variraju od tipičnijeg atmosferskog, prateće-pozadinskog sounda, preko naglašenih orkestralija, sve do neoprogresivnom rocku sklonijih sofisticiranijih tonova, baš kao i brojnim zborskim pjevanjima.

Isto tako, dojam je da je melodičnost zastupljenija u odnosu na brutalu, a i ritmički raspon, kako u samim pjesmama, tako i između njih kao cjelina, rastegnutiji je i elastičniji. Ima tu tako brutalnih, brzih, deathom/blackom začinjenih, ali i sporih, emotivnih dijelova ili cijelih pjesama koje se do sada baš i nisu mogle čuti u takvim formama. Stilski temelj melodični je death metal, s influencama klasičnog deatha, powera i heavya, a jak je dojam da je thrash ovoga puta minoriziran.

No bez obzira na sve, to je i dalje divlji, moćan i probojan Kalmah, s uglavnom niskim, ali zato izrazito grubim Pekkinim pjevanjima, čiji growlovi s vremena na vrijeme mutiraju u screamove, te obiljem slojevitih, usklađenih bratskih gitarskih melodija Pekke i Anttija. Melodija koje imaju svoju čvrstoću i kompleksnost u rifičnim, a dosta emotivnosti u solo izvedbama. Za bubnjanje ne bismo mogli reći ništa novo, ništa posebno, osim da je razmahano, moćno, precizno i – unutar subžanrovskih standarda, dok se za bas čini kao da ga, izuzmemo li solo istupe, nekako ima premalo. Ili ga se možda čuje premalo, što ne ide na dušu korektnoj, pa čak i više od toga, produkciji.

“Seventh Swamphony” kombinacija je brzog melodic death metala i epskih dijelova, s puno melodija u gitarama, bijesa u vokalima, emotivnosti u solu i akustikama, te jačim klavijaturističkim atmosferskim ambijentom. Jedna od epski najnabijenijih pjesama je “Deadfall“, sa zborom u refrenskim dijelovima, orkestralijama sklonim klavijaturama i dosta blastbeata. Pomalo neuobičajena za Kalmah, ali svakako dobrodošla pjesma je “Hollo“, koja je u svojih sedam minuta i dvadeset sekundi dosta spora, na momente srednjeritmična i energičnija, a u kompletu poprilično teatralna. Stvar je to melankolične naravi, s pritajenim skandinavskim folk ugođajem, otužnim akustikama i melodijskim solažama, dubokim čišćim pjevanjima, kombinacijom neoprogresivnih, orkestralnih, čak pomalo i space klavijatura, te zborskog pjevanja, i kao takva promeće se u najbolji naslov na albumu.

“Windlake Tale” opaka je, brza, više death, nešto manje melodic death pjesma, s prejakim miksom growl/scream pjevanja, atmosferično/orkestralnim klavijaturama i hrpom snažnih riffova i proklizavajućih solaža. Srednji ritam, grubo pjevanje, moćne gitare, značajni dio s bas solom i simfonijske klavijature obilježja su pjesme “Wolves On The Throne“, a zahlađenije klavijature, bas soliranja, dupla riffanja, brzi bubanj u stilu ‘400 u minuti’, te izmjene srednjih i brzih ritmova pjesmu “Black Marten’s Trace” svrstavaju najbliže najranijem opusu benda. “The Trapper“, pak, je fina srednjeritmična pjesma prepuna melodija, taman za kraj koji stiže nakon 41 minute.

Još jedne vrijednosti albuma na kojem se očito nisu željele zadovoljavati uobičajene forme s devet ili deset pjesama, jer bi u toj varijanti definitivno bio prerazvučen i – predug. Ovako je ovdje (skoro) sve na svom mjestu i nema dvojbe da će “Seveth Swamphony” učvrstiti ionako čvrste Kalmahove pozicije. Kako na finskoj, tako, to sada sa sigurnošću možemo reći, sve ozbiljnije i na svjetskoj ekstremnoj sceni.