Simfonija metalnim ratovima

Moram priznati da sam na ovaj internacionalni bend s belgijskim domicilom polako zaboravio, jer prošlo je više od šest godina otkako je objavio drugi album “Metallic Tragedy”, koji, btw., i nije baš ostavio neki presnažan dojam na mene.

Mada, u tom periodu ‘jezgra’ benda nije mirovala, s obzirom da je polovina Magic Kingdoma, predvođena Dushanom Petrosijem, istovremeno i u skupini Iron Mask, s kojom je 2005. i 2009. objavila drugi i treći album “Hordes of the Brave” i “Shadow of the Red Baron”.

Ti su albumi puno bolje prošli od Magic Kingdomovih, no nakon “Symphony of War” i u tim bi relacijama moglo doći do nekih korekcija. Naime, ovaj je album vrlo zreo uradak s glazbom koja je na tragu filmskog soundtracka, nešto u stilu Rhapsody Of Fire, doduše bez previše laganijih, intrigantnijih i mračnijih dijelova, i k tome ‘potpomognuta’ s izrazito velikom dozom speeda, powera, heavy i progressive metala.

Symphonic metal je nekako udomaćen pojam zadnjih godina, no u ovom, kao i u mnogim drugim slučajevima, to je nešto preusko, nešto pretipizirano, nešto preograničeno, a “Symphony Of War” definitivno ne spada u tu kategoriju. To je jedan izrazito moćan, superagresivan, direktan, nabildan, ‘red-bullovski’, ali i uravnotežen, svestran album s gomilom preciznih, brzih i glasnih riffova i solaža, klasici orijentiranih klavijatura i zborskih izvedbi, izrazito jakih i glasnih bubnjanja, te preuzvišenom borbeno-epskom atmosferom.

Ono čime sam pomalo iznenađen i pomalo razočaran su vokali Olafa Hayera, pjevača benda Luce Turillija i Dionysusa (koji se raspao), kojeg sam gledao 2003. u Zagrebu sa Saxonom, Doro i Circle II Circle, i kako na studijskim albumima tako i uživo, doživio ga kao sasvim dobrog pjevača, no ovdje je u visokim intonacijama dosta zakazao.

Možda razlog leži u činjenici da ne može pratiti glazbeni koncept, koji je definitivno nešto najzahtjevnije što je radio (ili što sam ja čuo da je radio, a pratim ga dugo godina), možda ga je maksimalno nabrijana produkcija ‘ubila’, no dojam koji je bivši pjevač Max Leclerq ostavljao na ranijim albumima bio je kompletniji, ili bolje reći oblikovaniji.

Opet, rekao sam već da je ovo puno zahtjevniji album, pa tko zna kako bi se on na njemu snašao, no činjenica je da Olaf ima svijetlih, ali i manje svijetlih momenata. Posebnost ovog albuma su ekstremni vokali (Roma Siadletski, Iron Mask) s velikom izražajnom širinom, a tako nešto je jedinstvenost, ili bolje da kažem rijetkost u ovakvom žanru metala.

Baš zbog nešto ‘tanjih’ clean vokala, oni su pun pogodak, a u prilog im ide i većinski up-tempo izričaj, kao i spomenuta agresivnost, te moćna produkcija, a pogotovo impresivno djeluju u melodičnim, epskim refrenskim dijelovima u duetima s clean pjevanjima (“We Rise” i “Million Sinners World“, recimo).

Dojam je da je album, svjesno ili nesvjesno, podijeljen na tri dijela, od koji se prvi sastoji od konstrukcijski zahtjevnijih pjesama progresivne strukture, drugog sačinjavaju brzi, kratki i eksplozivni power-speed naslovi, a treći je polusatni, petodijelni, zamršeno-kompliciran sympho-prog ep “Metallic Tragedy“, malo remek-djelo, koje svojom karakternom različitošću obilježava album, pa se ukupne 72 minute ne čine gnjavažom.

Dakako, i zbog dinamičnosti ranijih naslova, koji zbog nedostatka originalnosti nisu baš u kompletu jednako uvjerljivi, no izvlači ih činjenica da svaka ima svoju jedinstvenost, pa se ne stječe dojam ponavljanja. Prije svestranosti, zaboravimo li izostanak ‘revolucionarnosti’.

Ovu epsku bitku otvara jedna od bržih i energičnijih pjesama, “Symphony Of War“, s izrazito epiziranim refrenima, a “Evil Magician” je klasičniji prog-heavy obrazac, s više melodične kompletnosti, zamršenijom strukturom, koja uključuje i sporije ritmove, zborska pjevanja, folk elemente, posebno melodičnim refrenima praćenih neoklasičnim klavijaturama, te neizostavnu gitarističku žestinu.

Iz kolopleta bržih i kraćih naslova izdvojiti treba “Monte Christo“, koju otvara mačevalački obračun nakon čega prerasta u brzi heavy speed, te neobičnu “Unholy Abyss“, koja započinje s totalnim death-blackom, u vokalima, bubnjevima i gitarama, da bi se metamorfozirala u sympho-power s naglašenom filmskim atmosferom i opernim zboranjem.

Katedralski zbor s orguljama i zborskim pjevanjem, kao i s naglašenom tragičarskom, melankoličnom atmosferom uz naraciju, već u prvom dijelu “Through The Sea Of Ice / Quest For The Holy Light“, dočarava svu univerzalnost spomenutog epa “Metallic Tragedy”.

Svi mogući ritmovi, naglašene orkestralije, povremeno i sablasno-horrorske, dosta melodija, pa živčane, ali i staložene gitare i bubnjevi, tutnjajući basovi, vokalni kontrasti, od emocionalnih, do krajnje brutalnih, ekstremnih, pa zborovi, orijentalni dijelovi, sve se to, a i još ponešto, može čuti u njezinih 29 minuta. Koje prođu dosta brzo zbog svoje uzbudljivosti, nepredvidivosti i stalnog osjećaja napetosti.

Iako ima svojih minusa, poput spomenutog nedostatka originalnosti (tko je danas više i ima, zapravo), “Symphony Of War” je jedan zaista dobar album, sa širokim spektrom potencijalnih slušatelja, a baza iz koje se oni mogu ‘povući’ nalazi se među fanovima Helloweena, Yngwie Malmsteena, Blind Guardiana, Gamma Raya, Rhapsody Of Fire, Grave Diggera, Symphony X-a…

Privlačno i zavodljivo. Nije li ?