Sigurna pobjeda progresivnog metala

Pomalo čudno zvuči podatak da je “Live At Luna Park” prvo koncertno izdanje Dream Theatera nakon “Scorea” iz 2006.

Čudno u smislu da je bend prije petnaestak i više godina započeo tradiciju da svaki album bude popraćen, najčešće opsežnim, live izdanjem. No dobro, neki od njih znali su biti objavljeni ‘povodom nečega’, kao spomenuti “Score”, kojim je proslavljena 20 godišnjica postojanja. Ali, s obzirom da Dream Theater već 25 godina gotovo u pravilnim, dvogodišnjim intervalima, objavljuje studijske albume, sve je to postajalo pomalo prenaporno i tolika količina izdanja s vremenom je izazivala pojačani interes samo kod najodanijih fanova.

Zato je dobro da se malo stalo s nakrcavanjem izdanja, barem tog tipa, iako se i nije baš predugo čekalo da se napravi još jedno takvo. Ovoga puta povod je gigantska turneja kojoj se promovirao, sada već, pretposljednji album “A Dramatic Turn Of Events“, ali i novi bubnjar Mike Mangini. Tijekom te turneje, koja je trajala 15 mjeseci, Dream Theater je obišao 35 zemalja, a na Argentinu, Buenos Aires i Luna Park Arenu pao je izbor da postanu besmrtniji od drugih u tom ciklusu. I dok se svi skupa možemo sporiti oko toga kakav je Dream Theater s novim pjesmama, primijetiti da je “Systematic Chaos” bio zadnji zanimljiv, nešto drugačiji album, da se “Black Clouds & Silver Linings” previše ponavlja, što se tiče njihovih koncertnih nastupa, tu ne bi trebalo, niti pak smjelo biti razmimoilaženja.

Dream Theater je jedan od najboljih bendova na pozornici, gotovo besprijekorno funkcionira po svim linijama i jedan od rijetkih čije pjesme uživo zvuče bolje nego na studijskim izdanjima. Jest da mnogima sigurno idu na živce Jordanove igrarije s aplikacijama i želja da u svakom momentu imao što bogatiji i savršeniji zvuk ili Petruccijeva klinička preciznost sviranja gitare, možda prekulerski Myung, koji uvijek bude u nekom svom filmu, no činjenica je da ima malo bendova koji na tako dobar način kombiniraju ‘propisanu’ tehničku dotjeranost i vještinu improvizacije. Toliko dobro da se s godinama čak više toliko i ne primjećuje očita Jamesova vokalna inferiornost spram ostalih segmenata.

Više od dva i pol sata svirke koja kombinira dva koncerta, 19. i 20. kolovoza 2012. šetnja je kroz pjesme novijeg datuma, kao što su “Bridges In The Sky“, “Outcry“, “Beneath The Surface“, “On The Back of Angels” ili one starije, tipa “6:00“, a da ne spominjemo grandiozni bis uz “Metropolis Pt. 1“. U njima nema bezgraničnih eskapada, napornih ‘pilana’ ili se bar stječe takav dojam, a čak i solo točke niti zvuče, niti pa izgledaju naporno i dosadno, što, općenito, zna biti čest slučaj. Čak se stječe dojam da su te solo točke ‘produžene ruke’ pojedinih naslova. Set-lista je složena poprilično odmjereno, s konstantnom kombinacijom razvučenih, epskih naslova i žestokih pjesama s više melodijsko-himničnih kapaciteta, te nekih baladnih naslova i kombinacija pjesama takvih formi gotovo u potpunosti detronizira ugođaj monotonije.

Tome posebno pridonosi ‘highlight’ koncerta, njegov središnji dio s akustičnim pjesmama “The Silent Man” i “Beneath The Surface“, na kojoj sudjeluje i gudački kvartet koji svojom emotivnošću dodatno otklanja mogućnost sterilnosti svekolikog ugođaja, ali i dokazuje da Dream Theater nisu puki instrumentalisti ‘bez duša’. Dapače, unikatni je to bend čiji je svaki koncert posebni doživljaj.

Ako je netko primijetio da na set-listi nema vjerojatno najpoznatije pjesme, “Pull Me Under”, ne treba brinuti, ona je dio drugog, bonus DVD-a, zajedno s još nekoliko poznatih naslova, kao što je “These Walls”. Uz te pjesme, dodatni DVD sadrži i dokumentarac, u kojem je najzanimljiviji dio koji obrađuje audiciju za bubnjara, te reakciju Manginija kad su mu momci dojavili da je baš on izabran. Tu su i uobičajeni kadrovi s fanovima, šetnje kroz Buenos Aires, trailer ovog izdanja, ali i nekonvencionalni sadržaji poput promotivni crtić i još ponešto. Uglavnom, zanimljiv dodatak, koji će razveseliti mnoge, a za audiofile, tu je i trostruki CD, koji se može ‘ubrati’ i solo i kao dio bogatog limitiranog izdanja.

Uz potvrdu da u izboru novog bubnjara nisu pogriješili, “Live At Luna Park” još je jedan proizvod koji pokazuje koliko je Dream Theater dobar, odličan, koliko je tu unikatan bend na današnjoj glazbenoj sceni. Bend koji je progressive metal uspio učiniti mainstream glazbom bez nekih posebnih ustupaka. Dapače, bez ikakvih ustupaka spram ‘šljamiziranju’ souda. Tome se zaista više nema što dodati.