Side Project: Superioran nasljednik prvijenca

Koliko dvadesetogodišnjaka u Hrvatskoj možete kvalitetom usporediti veličinama poput The XX i Bonobo? Prije negoli izvučete oštrice, poslušajte album “Lonely Boys” i nastavite s recenzijom.

Anja i Luka totalno neplanirano stvaraju Side Project (jasno je iz imena benda) i 2016. domaćoj sceni serviraju lumena od prve bebe: “Things Which No One Else Should Know About” koji je i u ovom trenu ispred svog vremena. Barem onog hrvatskog.

Godinu poslije evo ih s ‘usamljenim momcima’ koji podižu ljestvicu, a ljestvicu su postavili samo sanjiva Anja i gromoglasni Luka. Ako je debiju prišivena etiketa ‘graveyard popa’ koja se dobrano ispisivala uz ime benda, onda je nasljednik zimski ‘downtempo paradise’. Side Project koordinirano klizi albumom od uvodnog zicera “Bamako” gdje Luka bez zadrške izbacuje svoje adute visokog registra i nadmeće se s pomalo preproduciranim elektroničkim instrumentalom, kroz zvuk stare škole u “Liquidu” distorziranih vokala. Side Project su instrumentalno istovremeno nostalgični i postmoderni: prizivaju underground duhove devedesetih, a istovremeno vladaju modernim i svježim ‘downtempo’ zvukom čime ih, ako ih već moramo uspoređivati, možemo staviti uz bok atmosferičnom Blockheadu i Alt-J-ju.

Glavna odredica Side Projecta je živopisan prijevod apstraktnih i redovito osobnih situacija i osjećaja u zvuk i tekst s onim učinkom: “Jebote, pa upravo to!” Pritom se ne guše u tipičnoj smoli monotonije i istozvučnosti koju bismo očekivali od benda sa zvučnim potpisom pa tako možemo prestati s usporedbama s The XX-om jer Side Project ne samo da evoluiraju od albuma do albuma, nego je razvoj očigledan unutar same cjeline pa od treperavo-titravih dionica (“Undertaker”) ulazimo u domenu (suzdržanog) noisea (“Jelaousy”) ili trip-hopa koji na momente ljubuje s tranceom (“River’s Flow”). Naslovna je pjesma tako lirski programatska (vidi tekst pjesme) ali i sedativna traka nakon pomalo frenetičnog i ekstatičnog prvog dijela albuma pa ton druge polovice zvuči masivno i neosporivo komorno, ali nikad monotono i zamorno.

Sintesajzer kao dominantna alatka projekta tako čini kostur albuma i čvrsto ga povezuje, ali možda i na trenutke steže nauštrb Anjinog vokala što čezne na rubu sjene prigušenosti u odnosu na instrument. Side Project bi svakako dobio bonus bodove (može i dalje ukoliko ovo primijeni na nastupima uživo) na davanju većeg zvučnog prostora apsolutno sanjivog i opojnog glasa mlade pjevačice (npr. u pjesmi “Go”). S druge strane, ugodno iznenađuju gostujućim vokalom sve relevantnije Irene Žilić u “Would You” koju možete zamisliti na jednom od festivala bass glazbe u ljetno predvečerje.

Side Project se među hrvatskim glazbenicima ističe ne samo kao jedan od najmlađih bendova, nego kao bend svjetskog zvuka upravo zbog dvaju vokala potpuno različite boje i teksture koji se glatko komplementiraju, a koji bi mogli i trebali biti naglašeniji. Istovremeno, nakon što shvatite da je ovo pulsirajuće izdanje godine napisao i producirao sam dvojac, shvatit ćete koliko je “Lonely Boys” značajan za premošćivanje generacijskih, ali i međunarodnih glazbenih mostova.