Shame: Album koji zvuči kao The Fall za djecu

Postoji ona stara ‘problem drugog albuma’. Za prvi album imaš vremena cijeli svoj (glazbeni) život, da bi za drugi trebao isporučiti podjednako dobro izdanje s time da ti je vrijeme skraćeno na svega godinu-dvije. Otkad su Shame objavili prvijenac “Songs of Praise” je prošlo skoro tri, ali rezultat je opet upitan.

“Songs of Praise” je bio dobar album koji je pomalo vratio otočki indie rock u fokus (zajedno s Idlesima, Fontaines DC i srodnima), pa je teret očito bio veliki, možda i preveliki za Shame. Istina, i njihovi kolege (napisani u zagradi u prethodnoj rečenici) su svoje posljednje albume odveli u neke druge vode, pa kvalitetom nisu potvrdili odlične prethodne radove, ali kod Shamea se taj ‘pad’ najviše osjeti. Kao da nisu imali ideju, inspiraciju, želju, već su isporučili energetsku bombu koja je zapravo poprilično isprazna, osim buke koja neprestano tršti.

“Drunk Tank Pink” se sastoji od 11 pjesama. Čak devet od njih vuče na radove The Falla, ali jednostavno ne odzvanjaju jednako kao pjesme najvećih utjecaja (ok, možemo i pričati o jačini The Fallovih pjesama jer u mega-produkciji nije uvijek sve bilo u top formi). To je buka, buka, buka što se tiče glazbe, dok pjevanja i nema, već se Charlie dere iz petnih žila koliko god može, pa o čemu točno pjeva, teško je razaznati – za takve stvari je najbolje čitati tekstove pjesama.

Preostale dvije pjesme su laganijeg karaktera po kojem se svaka na svoj način ističe. Mračna “Human, For a Minute” govori o ljubavnim vezama, dok je tu, s druge strane, posljednja “Station Wagon” koja traje čak šest i pol minuta i u njoj zapravo zvuče najbolje. Pjesma se progresivno pojačava do efektnog finala, te se u njoj jedino čini da su stvarno radili i razmišljali što i kako sa samom pjesmom.

Vjerujem da su mladi u Britaniji puni bijesa jer, osim COVID-a, Brexit je počeo zadavati sve više problema, ali “Drunk Tank Pink” ipak nije neko najsretnije rješenje za te probleme. Većina albuma prolazi u zvuku nekog skroz alternativnog benda iz ’80-ih ili ’90-ih koji su namjerno većinu toga zanemarili, samo da dobiju što siroviji zvuk. Tad je to bio stav, dok u slučaju Shamea ne znam što bi moglo biti.

Bendovi moraju odrastati, gurati prema naprijed, dok u ovom slučaju “Drunk Tank Pink” zvuči kao da je nastao barem 5 godina prije “Songs of Praise”, u vrijeme kada dečki nisu znali što bi sa sobom u srednjoj školi, a navukli su se na ploče svojih roditelja. Tako da je ovo veliki korak unatrag jer tu nema puno pjevanja, melodija, pamtljivih pjesama, to je skup pjesama kojima bi bijes trebao biti glavni motiv. Bijesa ima, ali i ništa više od toga.