Shakira u nemilosrdnim rukama The Neptunesa

Još kao maloljetnica, Shakira je poharala Latinsku Ameriku kao od šale, a kada je shvatila da i svijet nije daleko. I to je ponovno učinila lakoćom, prvo trbušnim plesom s pjesmom “Whenever, Wherever”, a potom i cijelim albumom “Laundry Service” koji se prodao u desecima milijuna primjeraka.

Od te 2001. naovamo, Shakirina slava se samo povećava, niže se hit do
hita, albumi se redovito prodaju u velikim nakladama, pa su i
očekivanja od novog albuma “She Wolf” ogromna.

Najgora stvar koja se dogodila na ovom albumu je ta što je postala vrlo pomodna i okupila najbolje što trenutno komercijala nudi, to se prvenstveno odnosi na Pharrella Williamsa i njegove The Neptunes. Oni su većinu albuma okrenuli k elektronskim vodama, prepunili ga raznim beatovima koji su više u destrukciji pjesama nego što im daju dinamiku, ali sve je i dalje vrlo ritmično zbog čega će i dalje Shakira moći plesom zagolicati maštu mnogim muškarcima, ali isto tako i ženama.

Preslušavajući prvih nekoliko pjesama, jasno se uočavaju Pharrellove fore te je taj dio albuma nekako previše predvidljiv i sintetički obojan pa ispada da se Shakira pokušava furati na Britney i Madonnu, a ona ipak ima mnogo više za ponuditi od spomenutih pjevačica, barem u ovom trenutku, posebno što se same glazbe tiče, ali i izgleda.

U sredini albuma počinju nešto bolji momenti, počevši s elektro baladom “Good Stuff” u kojoj se jako osjeća Shakirino kolumbijsko porijeklo, jer interpretacija dobiva vrlo jak latinoamerički naglasak što daje dodatni šarm pjesmi. To je ujedno i posljednja pjesma koju su radili Williams/The Neptunes na albumu, ako ne računamo ‘reprize’ otpjevane na španjolskom jeziku.

Pjesma “Men In This Town” mogla je biti jedna od kreativnih vrhunaca na albumu, budući da su melodijske linije i vokali odlično posloženi, ali pjesmu ubija monotona elektro podloga koja je previše sterilna i obična, dok je “Gypsy” vrlo zanimljiva pop skladba koja podsjeća na ranije radove ove autorice.

Jedan od svojih najvećih hitova, Shakira je napravila s bivšim članom hip-hop trija The Fugees Wyclefom Jeanom, a pjesma se zvala “Hips Don’t Lie”. Danas, nekoliko godina kasnije, ponovno ga je pozvala u pomoć, ali ovaj puta suradnja, gotovo sam siguran, neće doživjeti toliko salve slave, jer je “Spy” mnogo slabija i manje hitoidna pjesma od spomenute, ali nikad se ne zna što sve ime ‘Shakira’ može prodati.

“Mon Amour” je (uz “Gypsy”) jedina na albumu u koju nisu ubačeni svi mogući beatovi i umjetni ritmovi, već je totalno drugačija od svega, pomalo je rockerskog štiha s brzim ritmom što će ju zasigurno učiniti koncertnim favoritom na koji će se moći rasplesati uz erotično uzvikivanje francuskih ljubavnih stihova ‘mon amour’.

Kao što sam i ranije spomenuo, za kraj su ostavljene španjolske verzije pjesama koje su dosad već objavljene kao singlovi “Did It Again” i “She Wolf” u vidu “Lo Hecho Está Hecho” i “Loba“, te vjerojatno jedan od budućih “Why Wait” (“Anos Luz”). Čak tri repeticije pokazuju manjkavost albuma koji zapravo ima samo devet skladbi, što je premalo, iako će fanovima i to biti više nego dovoljno da Shakirin album ponovno odvedu do bestseller statusa.

Prava je šteta što se Shakira u tolikoj mjeri orijentirala umjetnom zvuku proizvedenom na miks pultu, jer sam dojma da se mnogo bolje osjeća u prirodnim pjesmama, barem je na ovom albumu tako pokazala. Znam, prestiž je raditi s Williamsom, The Neptunsima, Wyclefom Jeanom, Timbalandom i sličnima i to u startu donosi medijsku pažnju, a samim time i hitove, ali kompromisi rijetko uspijevaju.

U vidu pop glazbe, ovo je sasvim solidan album koji ispunjava svu svoju postojanost, ali gledajući ukupnu Shakirinu karijeru, “She Wolf” je vjerojatno kvalitativno najlošiji jer je previše kopiranja aktualnih trendova, a premalo latin-popa po kojem je i postala popularna.