Sex, droga, alkohol, rock’n’roll, Amerika

Da budem iskrena, postoji cijela hrpa drugih albuma koje bi trebala trenutno recenzirati umjesto ovog, a zapravo nemam ni volje ni vremena uopće išta pisati, ali sve to skupa pada u drugi plan kada je u pitanju novi album grupe The Hold Steady.

Ovaj bend iz Brooklyna je možda jedan od najčudnijih koje sam ikada čula (a najčudnije stavri su, najčešće, i one najzanimljivije, zar ne?) i umjesto da brinem kako ću onima koji za njih nikada nisu čuli riječima prenijeti svu kompleksnost i ljepotu njihove glazbe, mene najviše brine kako da im ne učinim tu nepravdu i napišem nešto sasvim obično u stilu – ovo je jako dobar album koji svakako morate nabaviti.

Zapravo biste prvo trebali nabaviti njihov debi album “Alomost Killed Me” pa se, u slučaju da vam se ne svidi, zapitati što to nije u redu s vama, preslušati ga ponovno i s olakšanjem ustvrditi da ga niste odmah od prve shvatili i da je to, zapravo, doista nevjerojatan album. Na njega ćete se vrlo lako ‘navući’, jer je glazba ništa drugo nego narkotik i to jedan vrlo snažan, da se odmah razumijemo.

S drugim albumom – “Separation Sunday”, bi već trebalo biti lakše – jednom kada se naviknete na stihove Craiga Finna i činjenicu da on svoje pjesme više recitira nego pjeva, vjerojatno vas više ništa neće moći iznenaditi.

Naravno, sve dok ne nabavite “Boys And Girls In America“, treći dio velike trilogije koji je ime dobio po rečenici iz Kerouacove “Na cesti”. Koliko god vas je na prva dva albuma možda zbunjivala narativnost pjesama, toliko će vas na novom albumu, vjerojatno, nemalo iznenaditi činjenica da Craig Finn, zapravo, pjeva!

Kada se oporavite od prvog šoka (tj. razočaranja u mom slučaju), vjerojatno ćete početi obraćati pažnju na stihove Finnove back alley poezije i na ono što on radi najbolje, a to je pričanje priča. Priče će se i na novom albumu vrtiti oko tri glavna lika koje poznajemo još s prva dva albuma – Gideona, Holly i Charlemagne.

Samo što će ovoga puta njih troje predstavljati kompletnu populaciju američkih dječaka i djevojčica i njihove nimalo privlačne sudbine, koje će već u prvoj pjesmi (“Stuck Between Stations“) Finn okarakterizirati stihovima: “Boys and girls in America have such a sad time together/Sucking off each other at the demonstrations/Making sure their makeup’s straight/Crushing one another with colossal expectations/Dependent, undisciplined, sleeping late“.

Već s refernom te iste pjesme (“She was a really cool kisser and she wasn’t all that strict of a Christian/She was a damn good dancer but she wasn’t all that great of a girlfriend“) postat će sasvim jasno zašto Finna u Americi uspoređuju s njegovim duhovnim prethodnikom Bruceom Springsteenom, jer koliko god da njegove pjesme imaju univerzalan ton, u jednakoj mjeri su to i osobne priče u koje svatko od nas može učitati vlastita značenja. Oprostit ćete mi zato možda preveliku citatnost u ovoj recenziji.

Iako svjestan duboke sjebanosti američkih klinaca, super je to što Finn u svojim stihovima uopće nije ogorčen, možda samo malo ironičan u pokušaju da ocrta svijet u kojem su klinci ovisni o lijekovima protiv boli (“Chips Ahoy!“), u nešto većoj mjeri o alkoholu (“Party Pit“), u kojem se većina njih na smrt dosađuje i u kojem riječi ionako nikada nikoga nisu spasile (“First Night“).

Pomalo tužno, znam, ali to nije ništa u usporedbi s tugom i prilično beznadanim stihovima u “You Can Make Him Like You” koja preispituje sve, od ovisnosti, preko nevjere do nesigurnosti koja vas može dovesti do ruba i onda gurnuti preko njega (“They say you don’t have a problem until you start to do it alone/they say you don’t have a problem until you start bringing it home/they say you don’t have a problem until you start sleeping alone“).

Jedina pjesma za koju moram priznati da mi na albumu nije odmah sjela je “Chillout Tent“, vjerojatno zbog pomalo iritantnog vokala Elizabeth Elmore, ali je doista čudno kako mi je čak i taj vokal nakon nekoliko preslušavanja prestao smetati. Inače, Elizabeth i treći vokal Dave Pirner iz Soul Asyluma (drugi je, naravno, pripovjedačev, tj. Finnov) glume dvoje klinaca koje se predozira na nekom glazbenom festivalu, ali eto, ipak imaju te sreće da ne padnu u komu kao većina klinaca koje doktori tamo pokušavaju spasiti (“They started kissing when the nurses took off their IVs/it was kind of of sexy but it was kind of creepy/their mouths were fizzy with the cherry cola/they had the privacy of bedsheets /all the other kids were mostly in comas“).

Svijet Craiga Finna je jedan doista čudan i poseban svijet u kojem možda riječi stvarno nikoga nikada nisu spasile, u kojem, vjerojatno, spasa ni nema, ali u kojem on stvara jedno jednako čudno i posebno stanje svijesti za koje ili jesi ili nisi. Ja jesam, itekako.