Šetnja kroz world music s malo pravog žara

    1130

    Joe Henderson

    The Elements (Reissue)

    Datum izdanja: 30.10.2006.

    Izdavač: Milestone / Aquarius Records

    Žanr: Jazz

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Fire
    2. Air
    3. Water
    4. Earth

    Reizdanje ovog albuma uistinu predstavlja osvježen argument u prilog tezi da je Joe Henderson jedan od najraznovrsnijih, ali i najosporavanijih saksofonista u povijesti jazza. Neupitno je kako je Henderson (1937-2001) svoje najveće dosege ostvario kao iznimno uvjerljivi i emotivni prateći glas, sideman, a manje kao vođa vlastitih sastava (od potonjih su ipak najuvjerljiviji hard-bop albumi iz šezdesetih, uglavnom iz Blue Note kataloga); jednako tako, malo tko je toliko marno prekopavao po čitavom stilskom spektru jazza u konstantnoj potrazi za optimalnom ekspresijom.

    Upravo ga je ova upornost i neugasiva istraživačka napetost, u kombinaciji s dugim trajanjem na sceni, s vremenom prometnula u (tada još živu) legendu, koja je međutim nerijetko plaćala cijenu stalne tranzicije nedorečenim albumima.

    Zlobnici će reći da mu ih je većina takva: ali malo tko je u suhoparnim osamdesetima mogao snimiti tako iznimni dvostruki LP-recital kao što je “The State Of The Tenor” (uživo u Village Vanguardu, 1985.). “The Elements“, pak, snimljen u ponešto suzdržanom Hendersonovom periodu ranih sedamdesetih (listopad 1973.) donosi Hendersonov kvartet skladbi kojima nastoji propitati ponešto od world music nasljeđa, koje su u jazz nedugo prije neumitno inkorporirali Eric Dolphy i John Coltrane.

    Tako “Water” direktno priziva indijska glazbala i utjecaje, “Fire” otvara album hipnotičkim plemenskim ritmovima koji vuku na Indijance, dok je “Earth” spori repetitivni groove pitke melodije čiji će puni potencijal brutalno otkriti Miles Davis dvije godine kasnije u surovom koncertnom zapisu “Pangaea”.

    Muziku podržava

    Na prvo slušanje, “The Elements” zvuči živahno i egzotično, no nakon još nekoliko umetanja u player, postaje razvidno da je Hendersonova koncepcija ploče bila ponešto prejednostavna i ziheraška: skupivši vrhunsku ekipu, podastro im je cikličko-hipnotičke ritmičke obrasce koje ovako dobra ritam sekcija može vrtjeti u nedogled, pri čemu ostali mogu do mile volje testirati svoju kreativnost i znanje.

    Tako postavljen materijal lako se sluša, brzo upija, ali i brzo apsolvira, nakon čega ćete mu se vraćati rijetko i sporadično. Ono što će vas ipak možda nagnati da se više od tri puta vratite ovom disku, jest glazba koju je u malim mjerama na njemu ostavila Alice Coltrane.

    Harfa i klavir pod njenim prstima sami su vrijedni opetovane pažnje; sasvim minimalistički i – apsolutno onozemaljski. Svaki njihov upad posve je nenametljiv i tih, ali učinkom na slušača dalekosežniji i neočekivaniji od svega ostalog.

    Duboka spiritualnost i vizija Johna Coltranea očigledno je našla sjajnog suputnika. Potvrđuju to i svježi albumi udovice Coltrane, poput “Transfiguration” i “Translinear Light”, na koje ovom prigodom valja uputiti. Više nego na Hendersonov “The Elements”.

    Muziku podržava