Selena Gomez: Kolaž neispunjenih obećanja

Vjerujem da većina vas zaista nema nikakav interes za Selenu Gomez te se upravo pita, čitajući još neosmišljen naslov, zašto bi netko sebe, a osobito druge, doveo pred ponor uzaludnosti obrađivanjem novog albuma iste. Pa, osim sasvim prikladnih osobnih simpatija, pjevačica je nenadanim uronima u čudnovatije vode popa na prethodnom albumu stvorila kojekakva nadanja za buduće projekte. Iako daleko od odličnog, “Revival“ (2015. godina) sporadičnom je zaigranošću te eksperimentacijom gurnuo cjelokupnu estetiku u smjeru indie obuhvata, donekle se udaljavajući od tradicionalnijih obilježja. Slična istraživanja tekstura suptilne i senzualne elektronike imala su mogućnost otvoriti novu nišu za Gomez – onu neobičnog, konkretnog pop izričaja koji bi imao potencijal usrećiti i okorjele muzičke snobove (khm). Naknadni singlovi samo su potvrdili postojeću pretpostavku!

Par godina nakon izdaje “Revival“, spomenute ekshibicije postale su frekventnije i obilnije. “Bad Liar“, prva samostalno izdana pjesma novog ciklusa, krhkom je arhitekturom i staloženom produkcijom proširila obzore vlastite kreativnosti, posljedično zauzevši mjesto među najboljim mainstream kompozicijama 2017. godine. Pohvalan kolorit, vokalna suzdržanost te pametna interpolacija bas linije “Psycho Killer“ (Talking Heads) činili su zaokruženu cjelinu na dodir od savršenstva. Prateća “Fetish“ krajnje je obgrlila prostornu i apstraktnu trap instrumentaciju, jasno oslikavajući portret sirove mladenačke žudnje. Obje skladbe bile su toliko snažne da su gotovo izbrisale utvrđenu povijest Gomez kao glazbenice, potpuno usmjerujući pogled prema naprijed. Ostali objavljeni singlovi poput “Wolves“ ili “It Ain’t Me“, iako su objektivno ležali na pragu predvidivog, sadržavali su neodređen, riječima teško opisiv, sastojak koji ih je simbolično držao od pridodanog shvaćanja. Ukratko, dosegnuta razina očekivanja činila se posve kredibilnom te opravdanom.

Nažalost, teško oboljenje (lupus) i ostali osobni problemi odgodili su potencijalan album do daljnjeg – čak četiri (pet) godina. U međuvremenu, definicija popa razvila se do neprepoznatljive razine, proždirući pletoru utjecaja i muzičkih ekspresija, gdje bi obećana reinterpretacija “Revival“ ideala unijela određen predah u sveprisutnu mahnitost. Iako nešto bolje izdanje, treći studijski album Gomez pati od sličnih nedorečenosti kao i prethodnik. Tematski, koncept iza “Rare“ sveo se na prevođenje turbulentnih životnih etapa u note javnog glazbenog dnevnika. Većina skladbi ovdje zadovoljava površne žudnje za emotivnim izdisajima, dok se kao osnovni problem često ističe nedovoljna težina iza napisanog – nedostatna odvažnost u iznošenju inicijalno zanosnih ideja. Kako se ipak radi o ‘javnom’ dnevniku, bilo kakvi detalji i dublje introspekcije zamijenjene su banalnim opservacijama svojstva te nedovoljno definiranim raspletima intime, kako bi se naizgled izbjeglo stvaranje skandala (glupo pitanje, još gluplji odgovor).

Instrumentalno, projekt se oslanja na spregnutu i zavodljivu produkciju modernog popa, ne oscilirajući bitno od vrijednosti stečenih na “Revival“. “Rare“ time nastavlja najavljivati intrigantna skretanja u leftfield sferu, ali previše trenutaka jednostavno ostaje na razini nedovršenih eksperimenata – bez iskoraka prema apsolutnoj slobodi. Najoštrija egzekucija zamišljenog provela se na emotivno bogatoj baladi “Lose You To Love Me“ koja razlaže mentalne dojmove nakon prekida romantične veze (Bieber). Nikad upečatljiva vokalistica, Gomez je čistom predanošću iznošenja vlastite istine s lakoćom prodala pjesmu. Treba pohvaliti i vrckavu “Let Me Get Me“, provokativnu “Ring“, estetski distinktnu “A Sweeter Place“ (Cudi bi izgleda imao problem držati notu i pod prijetnjom smrću), a pogotovo suosjećajnu “People You Know“. Sve navedene kompozicije plijene pažnju suptilnom gradnjom eventualno slojevitih struktura isprepletenih harmonija i instrumentalne magije.

Ono u čemu “Rare“ briljira, u odnosu na prošlo ostvarenje, jest konkretizacija zvučnih motiva u usredotočen proizvod. Ovdje ne postoje lukave zamke u koje se može povremeno upasti, ne dozvoljava se nedostatak fokusa, dok je privrženost s napravljenim osjetna – što doprinosi poprilično iskrenom, a time i zadovoljavajućem djelu. Međutim, kao i kod tekstualnog aspekta, kompletna glazbena komponenta trebala se hrabrije istaknuti, gurnuti do nekog prihvatljivog limita (npr. “Fetish“), kako bi se percipirajuće sivilo moglo potpuno isključiti iz logičkih argumentacija. Momenti poput “Cut You Off“ i “Crowded Room“ dosadni su i neimpozantni, “Fun“ ne sadržava cjelovit refren, a “Look At Her Now“ je, unatoč svim sastojcima, nezanimljiva. Usprkos svemu, “Rare“ ispunjava zadane ciljeve te je možda kao kompilacija zaslužila pozitivniji osvrt, no potencijal i očekivanja zahtijevali su mnogo više.