Seks, droga, nasilje, rokenrol i cela Jugoslavija

Jedna od omiljenih igara rock-novinara je traženje bjelosvjetskih pandana u domaćim bendovima. Tako su prije 25 godina Plavi orkestar postali jugoslavenski The Beatlesi, dok su za naslov domaćih The Rolling Stonesa konkurirali Bijelo dugme, Indexi i još neki.

Najozbiljniji kandidat za potonju titulu stiže iz Beograda i zove se Električni orgazam (bili su predgrupa ‘Kamenju’ na beogradskom koncertu 14.7.2007.).

Centralna osoba Električnog orgazma, Srđan Gojković, za prijatelje i publiku Gile, fizički je možda podsjećao na Elvisa Costella, ali patentirani zvukovi gitara Orgazma, skupa s problemima sa zakonom ga definitivno nominiraju za Keitha Richardsa bivše Jugoslavije.

Svibanj 2010. donosi mu prisjećanje na hapšenje (želi li se on toga sjećati?) zbog posjedovanja manje količine heroina koje se dogodilo u svibnju 2000. u Zagrebu (gdje bismo bili danas i tko bi sve bio u zatvoru da je policija konstantno hapsila sve s onakvom revnošću kakvu je na svojoj koži osjetio Gojković?).

“The Ultimate Collection” donosi Giletu i nama prisjećanje na neke druge i ljepše trenutke: to je dvosveščana kompilacija najpoznatijih i možda najboljih pjesama nastalih u manufakturi Gileta i prijatelja tijekom zadnjih 30 godina, koliko bend traje s kraćim ili duljim prekidima.

Orgazam je počeo kao bend baziran na zvuku synthesizera pod utjecajem post-punka (njihov će debi dobiti čak pozitivnu recenziju u britanskim glazbenim tiskovinama, točnije u NME-u), da bi punu prepoznatljivost, popularnost, slavu i poštovanje na području bivše Jugoslavije stekao albumima “Distorzija” i “Letim, Sanjam, Dišem”, te naročito hitom “Igra rokenrol cela Jugoslavija“.

Iako su u to doba Partibrejkersi bili zvukom siroviji, a Parni valjak pristupačniji, pravi stonesovski rock se kuhao u grupi Električni orgazam. Gile je u svojim pjesmama pametno miješao odmetništvo Keith Richardsa sa psihodeličnim gitarama (spomen zavrjeđuju svi gitaristi koji su svirali u bendu, u prvom redu Branislav Petrović Banana) kreirajući nihilističku atmosferu koja je obilježila najbolje radove The Rolling Stonesa.

Prvi disk pokriva period djelovanja benda u osamdesetima i nema nekih velikih iznenađenja u odnosu na davnu kompilaciju “Najbolje pesme 1980-1988” sve dok ne shvatite da nema “Debele devojke” i da je “Nebo” prisutno u koncertnoj verziji koja je smještena na drugom disku. Prvi dio kompilacije zatvara minijatura “Zagreb“, s Giletove solo-ploče “Evo, sada vidiš da može”.

Za slušatelje iz Hrvatske drugi disk je zanimljiviji, jer donosi presjek rada u devedesetima (kada je u očima tada dominantnih kulturnjaka slušanje ikakvog srpskog benda bio zločin bez presedana, iako je Gile rano i vrlo neuvijeno rekao da o ratu u Hrvatskoj ne misli ništa lijepo) i u ‘nultima’, kada su Gojkovića sve češće napuštale kreativne muze s kojima se toliko dugo i uspješno družio.

U to doba grupa koristi češće masne funk-obrasce, a u nekim pjesmama bit će prizvan i duh pokojnog Dina Dvornika. Ekstremne situacije početkom devedesetih kao da su stimulirale Orgazam pa su tako Gile i drugovi odgovorili serijom efektnih pjesama na albumu “Seks, droga, nasilje i strah”, te pločom “Zašto da ne”. Od onda izdani su još samo “A um bum” i “Harmonajzer” kao studijske ploče s novim materijalom, te nekoliko live-albuma, od kojih najbolji dojam ostavljaju snimke s unplugged albuma “Živo i akustično” iz 1996.

Vjerujem da je ova kompilacija daljnji korak u restauraciji rada ovog velikog benda te najava za daljnja reizdanja njihovih albuma (pogotovo “Distorzije”).