Seine: “22” kao logičan nastavak, ali i nova vizija benda

Pomalo zastrašujuće izgleda samo sedam pjesama na albumu, dok je minutaža nešto preko 35 te svi govore kako su Seine otišli u elektroniku i još veći eksperimentalizam. Kao i obično, treba ignorirati tuđa mišljenja, jednostavno album staviti u stereo uređaj i sam čuti što je netko nešto novo ponudio.

Nakon Vlaste Popić, logičan je bio povratak k prvom projektu, pa je tako Ivan oživio Seine. Prije dvije godine oduševili su nas prvijencem “Sno sna”, a sad je vrijeme za novo izdanje imena “22“. Očito je bilo teško kombinirati nastupe s Boletom (Straight Mickey and the Boyz, Turisti, Škrtice…), pa više nisu trojac, već duo Ivan Ščapec/Dimitrij Petrović.

Da odmah riješimo i dilemu o novom zvuku i dužini pjesama… Da, mogao bih se složiti da djeluje pomalo sve to zastrašujuće, ali ipak i nije. Početak albuma djeluje kao logičan nasljednik prvijenca s eksperimentalnim zvukom u kojem se prvenstveno isprepliću alternativni rock i folk te je taj dio tradicionalnijeg karaktera. Druga polovica albuma, odnosno posljednje dvije pjesme su taj dio kojeg se ‘svi boje’ jer “Borovnica” i “El Zlo” skupa traju 16 minuta i tu se dečki igraju. Ali, krenimo redom…

Uvodna “Nebo” najviše vuče na prvi album i tu su možda i najjači. Karakterističnih vokala i atmosfere, pružili su još jedan dobar komad koji bi mogao postati jak koncertni adut. Do nje je postavljena “Novče” gdje nailazimo na poneki novi element u njihovom stvaralaštvu, ponajprije klavijature, dok “Pitaju” ima jak psihodelični štih koju uništavaju pomalo neinspirativni tekst koji jednostavno govori da Seine danas jedino zna pjevati o parama (što je i istina jer većina motiva na albumu i jest lova).

S “Paresu” nailazimo na sve jače elemente elektronike koji su ovdje još uvijek prikladno bačeni u drugi plan kao podloga koja daje pomalo ‘spooky’ zvučnu kulisu. “Treba” je još jedna pjesma o novcu, a vrlo je folkična i sanjiva, pa kao takva svakako spada u jedne od favorita albuma.

I tad kreće raspašoj. “Borovnica” je mješavina tradicionalnog Seina, uvrnutih ritmova, žestokih gitara i niza elektro dodataka koji daju neku eksplozivnost pjesmi. Finalna “El Zlo” je zapravo ono čega se svi boje nakon najava. Tu su pokazali skroz neku drugu viziju benda jer zvuče kao neka balkanska verzija The xx-a s tekstom koji djeluje kao struja svijesti.

Nema se tu što previše nadodati. “22” je logičan nastavak na prošli album te pokazuje put kojim bi bend mogao krenuti narednim izdanjima. Elektronika je oduvijek bila popularna, mnogi se poigravaju s njome, a u neku ruku je i najlakši izbor jer u svirkama uživo ti je dovoljna matrica što smanjuje troškove turneja van Hrvatske. Seine je takav bend koji se ne libi otići put Europe, a novim albumom svakako ima dovoljno razloga za to.