Sedam šezdeset, vratit će se opet, sedam šezdeset

S malim zakašnjenjem od 46 godina svekolika javnost može upoznati čovjeka kod kojeg je godina 1967. u srcu bez obzira na to što pokazuje kalendar.

To je Mike Wexler, enigmatični žitelj Velike Jabuke (nije iz
Kalifornije, kako bi se očekivalo s obzirom na zvuk), kod kojeg se
valjda i poza 69 zove 67, a da živi kod naših istočnih susjeda,
vjerojatno bi nosio nadimak psiho-delija.Nova ploča Mika Wexlera zove se “Dispossession” i u skladu s imenom zvuči, hipijevsko-antimaterijalistički, kao da je iz srca Kalifornije i kao da je iz srca šezdesetih, ostavlja dojam poput enigmatičnog nagovještaja velikih stvari koje trebaju doći na ovaj svijet.

Već od prvih taktova uvodne pjesme “Pariah” slušatelju je jasno s kim i sa čim ima posla. Slobodno plutajuće, kotrljajuće akustične melodije gitara, klavira potpomognute synthesizerima s doziranim udaraljkama kreiraju pomalo jednoličnu ali uvjerljivu tapiseriju sposobnu da slušatelja pošalje na 41-minutno dugo putovanje oko svog unutarnjeg svemira. Wexlerov glas je diskretan, zagasit, minimalistički. Osim što Wexler poznaje u srž izvođače koji su obilježili onu godinu (znate koju), Mikeove harmonije (pogotovo gitaristički rad) mnogo toga duguju i jazzu, te ostavljaju dojam da je Wexler sasvim solidan poznavatelj i tog glazbenog pravca.

“Dispossession” ima sedam oduljih pjesama, od kojih najbolji dojam ostavlja ambijentalna i veličanstvena “Liminal“, devetipolminutno djelo s fercerajućim orguljama koje zatvara ovaj album. Ljubitelje ere hippieja oduševit će i “Prime“, psihodelični valcer s disonantnim klavirskim prijelazima, te “The Trace” koje podsjeća na ultimativno remek djelo, album “Forever Changes” grupe Love.

Oni koji gaje kritičniji odnos prema Wexlerovim pjesmama vjerojatno će nabosti Mikeu na nos pretjerano pravovjerno držanje antikne psihodelije, no kvaliteta pjesama te zaokruženost albuma na kraju će Wexleru dati za pravo zašto je sve napravio na taj način.