Šećer iz Italije

Nakon posljednjeg studijskog albuma “Shake” iz 2002., prodanog u nekoliko milijuna primjeraka, te relativno uspješnog albuma s duetima “Zu & Co.“, 61-godišnji Adelmo Fornaciari, poznatiji kao Zucchero (“šećer” na talijanskom, njegov nadimak iz osnovnoškolskih dana) svoju karijeru nastavlja novim roots & blues, pop-rock uratkom “Fly”.

Jedna legenda iz pradavnih vremena kaže kako bi, uvijek kada bi neki pjesnik sjeo ispod drveta sa svojom citrom, vjetar otpuhao dalje ne želeći kvariti melodiju koja bi dolazila iz pjesnikova grla, a ptice bi nastavile pjevati pomažući pjesnikovim prstima pogađati prave tonove na instrumentu.

Priča o albumu kredibilitetom najjačeg talijanskog izvođača koji iza sebe ima glazbenih suradnja koliko nemaju ni neka razvikanija američka imena (a kamoli netko iz Europe!), slična je toj legendi. Nekoliko mjeseci prije objave albuma, Zucchero je sjedio ispod drveta smokve gdje je nastala “Occhi” (odn. “Flying Away” kao bonus; osnovna je razlika što jednu pjeva na talijanskom, a drugu na engleskom) oko koje se kasnije isprepleo ostatak pjesama na albumu napisane u suradnji s Jovanottijem, Frankom Muskerom i Robyxom.

Sve pjesme na albumu veže jedna, vjerojatno najvažnija poveznica – melodičnost. Govorim u svoje osobno ime i reći ću da već dugo nisam čuo tako poletan i pjevan album (pod uvjetom da ste sposobni pjevati uz Zucchera, što niže potpisani nipošto nije) na kojem svaku pjesmu poželite poslušati još jednom prije no što prijeđete na drugu.

Zucchera krasi fantastičan glas duboke emotivnosti što je producent Don Was (poznat po suradnji s Bobom Dylanom, The Rolling Stones, Willijem Nelsonom…) itekako znao iskoristiti: potrudio se zarobiti atmosferu svake pjesme dopuštajući da instinktivnost prevlada nad tehničkom izvedbom. Jasno, Zuccherov glas ipak je glavna vodilja albuma, no ne treba zaboraviti spomenuti glazbenike koji su surađivali na njemu: Kenny Aranoff (John Fogerty, Joe Cocker…), Michael Landau (Pink Floyd, James Taylor, Joni Mitchell…), Matt Chamberlain (Elton John, Peter Gabriel…), Pino Palladino, Randy Jackson i mnogi drugi.

“Bacco Perbacco” podsjetit će vas na mega hit “Baila Morena”, no većina pjesama sporijeg je tempa. Gore spomenuta “Occhi”, te nevjerojatno topla “Quanti Anni Ho” i “E Delicato” očarat će vas svojim zvukom, melankoličnim ugođajem, donekle tužnom atmosferom, ali uvijek uz negdje prisutnu naznaku da će jednom krenuti na bolje.

Dva manja nedostatka albuma su na pjesmama “Let It Shine” (odn. “Shine” kao bonus) i “Un Kilo”. Prva je znatno oslabljena gostovanjem dječjeg zbora, premda bi čovjek pomislio upravo suprotno pri samom spomenu riječi “zbor”, a problem pjesme “Un Kilo” je u najmanju ruku zanimljiv: čudna kombinacija španjolske tradicionalne pjesme i U2-ove “When Love Comes to Town” (stoga se opravdano postavlja pitanje koliko se smije zagrabiti u tuđe pjesme bez kršenja autorskih prava), a da ne spominjem kako mu već neki spočitavaju spominjanje jedne marke cigareta u njoj, ali nigdje na ovitku nisam pronašao da mu oni sponzoriraju album.

Premda je već dugo na sceni, i premda danas više liči na kubanskog revolucionara, nego na stereotipnog Talijana, Zucchero još uvijek nije izgubio svoju slatkoću stvaralaštva i interpretacije.