Seal
Soul
Datum izdanja: 06.11.2008.
Izdavač: Warner Bros / Dancing Bear
Žanr: Pop, Soul
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Posljednjih godina Sealova karijera je poprilično poljuljana, sve što napravi, bilo dobro ili loše, prolazi dosta nezapaženo s komercijalne strane. Za to je podosta kriv i sam pjevač jer ne zna želi li biti dance ili soul pjevač.
Nakon poduže pauze, prošlogodišnji “System” je pokazao da je Seal još uvijek sposoban isporučiti vrlo dobar dance album, a mnogo mu je pripomogao i legendarni Stuart Price u tome, ali album baš i nije bio pretjerano uspješan, pa je zato, samo godinu dana kasnije izdao novi album “Soul” u kojem obrađuje stare klasike.
Iz tog bi se mogao steći dojam da je Seal nesiguran u svoje pjevačke mogućnosti (a stvarno nema razloga za to), pa žanrovski previše skače iz albuma u album.
“Soul” sadrži 12 pjesama u kojima su većinom uživali i plesali naši roditelji, djede i bake, i njihove nova reinterpretacija i je i nije bila potrebna. Tako kažem jer je Sealov vokal vrlo sugestivan i odlično se ‘složio’ s većinom pjesama, ali smatram da nije potrebno igrati na sigurno s konstantnom reciklažom evergreenskih pogodaka jer on može to puno bolje u modernijim pjesmama od ovih.
Aranžmani većine pjesama nisu se pretjerano mijenjali, sve su to i dalje bogato orkestrirani komadi u kojima pjevač ima vodeću ulogu, ali se jasno uočava da je to vrlo recentan album s mnogo čišćom glazbenom slikom.
Za razliku od sličnih ‘retromanijaka’ poput Michaela Bubléa, Seal mnogo dojmljivije i sigurnije pliva u tim vodama. Bublé pokušava glumiti nekog novog Sinatru i to mu nikako neuspijeva proći (osim kod američkih kućanica) jer nema jake interpretativne sposobnosti, dok se kod Seala vidi da mu odlično leže ovakvi pop-soul standardi od prije 50-tak godina.
Album otvara Sam Cookeeova “A Change is Gonna Come” koja je ujedno i najavni singl, a zvuči vrlo moćno, kao da je rađena samo za Seala. Slijedi je “I Can’t Stand the Rain” zabavnog ritma i trubačkih dionica, da bi potom album dobio jednu šablonsku tehniku u izvođenju pjesama bez imalo ubacivanja svježe krvi.
Na svu sreću, neke su pjesme izbjegle biti ubačene u kolotečinu, tako da smo dobili vrlo zanimljive interpretacije ponajviše ljubavnih balada poput “I’ve Been Loving You Too Long” Otisa Reddinga i “If You Don’t Know Me by Now” Harold Melvin & the Blue Notes.
Najveći podbačaj s albuma je “Stand By Me” Ben E. Kinga koja je dobila nezadovoljavajuću monotonu interpretaciju što nikako ne odgovara duhu same pjesme.
Krajem godine dolaze mnoge kompilacije, prerade i božićna izdanja, pa tako smatram da će i “Soul” postići dio uspjeha jer je izdan krajem godine, pa bi ga mnogi mogli pokloniti svojoj voljenoj osobi, ako se, naravno, odluče za neko glazbeno izdanje. U protivnom, mislim da bi prošao manje zapažen jer takvih albuma ima napretek, budući da mnogi autori u manjku vlastite inspiracije ‘kradu’ dobitnu kombinaciju svojih prethodnika.
Na “Soulu” se nalazi niz velikih hitova koje je teško zaboraviti, a posebno njihove autore poput Curtisa Mayfielda, Ala Greena, Sama Cookea, Jamesa Browna ili bilo kojeg drugog, pa smatram da je neke pjesme bolje bilo pustiti u izvornom obliku, bez Sealove pomoći, makar okvirno gledajući, tu se ne može previše pogriješiti kada imaš tako jake predloške.