Savršeno istehnicirana brutalna krajnost

Ako kažem da je Nile fantastičan, unikatan bend, prvo ime ili najmanje među prvim imenima death metala današnjice, neću navesti ništa što se već ne zna. Isto tako, istaknem li da je opet napravio sjajan album, isto neću ništa novoga i prepametnoga reći.

Naravno da su takve okolnosti shvatili i u Nuclear Blastu te, nakon ispunjavanja njegovih uvjeta prema Relapse Recordsu, objeručke prihvatili ovaj američki bend. Jer znali su, kao i svi mi, da neće i ne mogu pogriješiti odluče li se za suradnju s Karlom i ekipom, koja je i u petom pokušaju napravila jako dobar album, štoviše najbolji od svih dosadašnjih, i dokazala da su svi koji misle slično kao u rečenici iz uvoda itekako u pravu.

Izuzetno snažan death metal, s tehničkim predispozicijama kakve posjeduje malo koji bend sličnog ili istog usmjerenja, i dalje je naslonjen na egipatski sound i istu tu mitologiju, što mu daje dodatnu snagu, s time da su sada još zamjetniji utjecaji općeg epskog, ali i simfonijskog opredjeljenja.

Ono što vrlo brzo upada u uši su kontradiktorni soundovi gitara, koji se kreću od onih deatherskih, preko thrasherskih pa do melodičnijih heavy izričaja, zatim izuzetno brutalni, gotovo rigajuće duboki vokali, a o bubnjanju teško da se nešto novoga može reći. Urnebesno, ultrasnažno, brzo, ludo nezaustavljivo. Mogli bismo reći, George je među metal drummerima ono što je Ferrari među automobilima. Gotovo pa nenadmašno brz i točan.

A za usmjeravanje materijala prema metalnijem soundu ponovno je zaslužan producent Neil Kernon, koji je i ovoga puta svoj cjelokupni posao napravio bez i najsitnijeg propusta. Kako se to priliči čovjeku koji je do sada radio s takvim veličinama kakve su Nevermore, Cannibal Corpse, Queensryche i naravno Nile.

Dramatičan, symphonic/epic ulaz, s ubitačnim pjevanjem, pedaliranjem i riffanjem, ponudila je već prva pjesma “What Can Be Safely Written“, brutalnost i bezgranična snaga odlikuju i “As He Creates So He Destroys” i “Ithyphallic“, jako pedantan orijentalno-egzotični instrumental “The Infinity Of Stone“, a veliko finale stiže s posljednjom pjesmom, epom “Even The Gods Must Die“, koja sadrži dosta orkestralije, akustike, spore, srednje, ali i urnebesne ritmove.

Doista se teško može naći bend koji svira tako (na prvi dojam) teško slušljivu muziku, a da istovremeno zvuči tako zarazno, neodoljivo. I metalno. Zato je preporuka za bezvrezervnu nabavku ovog albuma logična završnica ove analize.