Sav taj Yazoo…

Reunioni više nisu ništa novo – osim što su dosegnuli onu razinu predvidljivosti kad ne trebamo ni pustiti mašti na volju iza kojeg će sljedećeg ugla uvrebati neka davno ugašena pop-veličina.

Dva i pol desetljeća, Yazoo svojim skromnim ali impresivnim diskografskim opusom ne prestaje osvajati nostalgičarska srca. Što je to toliko čarobno i neodoljivo u zvuku osamdesetih dok je s druge strane jedno određeno mnoštvo vrlo spremno to desetljeće iznova dočekati ‘na nož’.

Već je puno puta povedena rasprava o pravovaljanosti osamdesetih i svojevrsnoj eskalaciji stilova tada, koji su do danas informirali i najmanju poru famoznog mainstreama.

Zlobnici će, naravno, vječito osamdesetima pod nos gurati činjenicu da se u tom periodu izdogađalo toliko neukusa. Osobno ne vidim po čemu je taj ‘neukus’ toliko istaknutiji od neukusa prije ili poslije, a duo Yazoo kao svojevrsni zaštitni znak osamdesetih vrlo vjerodostojno brani (vlastite) stilske boje kojima ih je obilježio, ostavivši svoj neizbrisiv trag.

Ipak, koliko god obožavali osamdesete, u cijeloj toj priči postoji donekle čudan okus. Vraćati se stalno u njih, s vremena na vrijeme zna biti zamorno – ne toliko zbog razdoblja kao takvog koliko zbog pokušaja reinterpretacije od strane drugih.

Izdavači posežu za svojim dobro znanim trikovima održavanja ‘mrtvih’ na životu; tu ni Yazoo nažalost nisu neka iznimka.

Alison Moyet i Vince Clarke (elektro)pop-povijest obilježili su s dva istinska dragulja – eklektičnijim “Upstairs at Eric’s” (4.5/5) i konzistentnijim “You & Me Both” (4/5) – u vrijeme čijeg izlaska je duo već prestao postojati, što je ironičan ton dotične ploče znatno pojačalo; završna tema “And On” jasno i glasno, sa suzdržanom boli izvikuje kako je kraj (“…I’m going to miss you dear but I’m not going to cry – I’m so glad that your life stopped now before it had a chance to die.“).

Paul Morley izjavio je kako dotična ploča generalno zvuči kao zbirka oproštaja. Simbolički prikaz dva iskešena dalmatinska psa izgubljena u monokromatskoj pozadini ovitka ploče dodatno pojačava takvu impresiju. Nesnošljivost i kreativna dominacija uzele su svoj danak. Yazoo ulaze u legendu.

Međutim obljetnice i marketinški trikovi donose svoje bodove pa se i Yazoo ponovno vratio u život nekolicinom hrabrih promotivnih nastupa. Koliko ti nastupi imaju smisla ili će ostaviti traga, znaju tek oni koji su se odvažili poslušati ‘novi’ Yazoo, bez predrasuda ili straha da će izvorna, naivna ljepota dueta zakazati bilo na tehnološki zahtjevnom nivou ili iz jednostavnog razloga što godine nose svoje… Yazoo je nesumnjivo bizarna kombinacija elektro-popa i bluesa.

No za razliku od primjerice Eurythmics ili Soft Cell, koji su hrabro išli u korak s vremenom ali su nažalost u skladu s time napustili svoje elektronsko eksperimentiranje, Yazoo kao takvi nisu imali ‘sreću’ na sličan način kompromitirati svoj elektro-obrazac nekakvom rock-zrelošću.

Nakon prvotnog, burnog razlaza između para Moyet-Clarke 1983. godine, Alison je doduše nastavila nešto konvencionalniju ali jednako uspješnu solokarijeru (debi-album “Alf”), dok je Vince ostao vjeran sintetici, u prvom trenutku bilježivši omanje ali solidne nastavke na Yazoo priču – singlovima “Never Never” (zajednički projekt The Assembly s Feargalom Sharkeyem i producentom Ericom Radcliffeom) i “One Day” (potpisanog u suradnji s Paulom Quinnom).

1985. uslijedio je famozni duo Erasure čiji je novi pjevač Andy Bell nastavio zvučati u poželjnom ‘moyetovskom’ tonu. Kako je vrijeme odmicalo Clarkeovi tehnološki apetiti su rasli – kroz Erasure nastavio je graditi svoj prepoznatljivi (pomalo djetinji) sintetički trademark (čiji su temelji doduše, udareni davnih dana na simpatičnoj debut-ploči Depeche Mode, “Speak & Spell”).

Stoga ‘novi’ Yazoo sigurno ima što za ponuditi barem u pogledu osvježivanja starih materijala. Međutim ako se ne dogodi nekakav novi materijal (famozni “Reconnected EP” ili noviji remiksevi za “Nobody’s Diary” tek djelomice idu u tom smjeru), antologijska zbirka ostaje vječan testament, ali formalno ga razvlačiti unedogled i nema previše smisla.

Pozitivna stvar ovog, najnovijeg box-seta iz riznice Mute Records, svakako jest odličan remaster oba studijska albuma. Svatko tko je u životu iz nekog razloga propustio poslušati, sada ima jedinstvenu priliku uživati u bezvremenskoj ljepoti Yazoo. Glas Alison Moyet nesumnjivo je jedan od izražajnijih u pop-glazbi.

U totalnom konfliktu s Clarkeovim elektro-aluzijama ljubavnog odnosa sa strojevima, Alison savršeno upotpunjuje neobičan koktel; disco-utjecaj u vječitim ‘dancefloor-killerima’ “Don’t Go“, “Situation” ili “Goodbye 70’s“, te bluesom podvučen sentiš “Only You” uz osjetno mračnije, odlične pjesme “Tuesday“, “Winter Kills“, “In My Room“, “Ode to Boy“, “Unmarked“, “Anyone” ili spomenutu “And On”…

Albumi “Upstairs at Eric’s” i “You & Me Both”, uz omanje instant-pokušaje (“Bring Your Love Down (Didn’t I)“, “Sweet Thing“, “Good Times“) imaju vječnu snagu uzvratiti iskrenim emocijama.

Neke će vam pjesme dodatno izmamiti osmijeh na licu (primjerice “Happy People” ili neshvatljiv ali duhovit cut-up eksperiment “I Before E Except After C“) ili vam otvoriti dodatna vrata u sjetan svijet (“Mr Blue“, “Softly Over“, “Walk Away From Love“, “Nobody’s Diary“)…

Dodatni CD s b-stranama i remiksevima (2.5/5), koji su na svoj način doživjeli čak i veći plasman na top-ljestvicama ili u klubovima, ne nudi nešto posebno pošto Yazoo konkretnijih b-strana nije ni imao.

Osim zaraznog hita “Situation” (izvorno, b-strane singla “Only You”), koji će kroz osamdesete postati i samostalno izdanje, pjesme “The Other Side of Love“, koja je nastala u nekoj stilski nedifiniranoj ‘međufazi’ dueta kao singl, te neobične elektro-funk poskočice – “State Farm“, ostatak je rezerviran uglavnom za krajnje suhoparne ‘remikseve’, ‘re-remikseve’ i ‘extended’ verzije singl-klasika, od kojih se produkcijski ističe jedino američka 12” miks-verzija hita “Situation” – koju je s obzirom na vrijeme u kojem je nastala, besprijekorno uradio čuveni François Kevorkian.

DVD dodatak (3/5), osim dorađenog masteringa studijskih albuma u 5.1 miksu, krcat je videozapisima, najvjerojatnije svima na kojima su Yazoo u svoje vrijeme bili zabilježeni.

Simpatičan je novi dokumentarac u kojem su dodatno otkrivene neke sitnice iz kratkotrajne suradnje Vincea i Alison, a sve viđeno i kroz prizmu bliskih suradnika i simpatizera Yazoo: Daniela Millera, Paula Morleya (koji je i ovaj put doprinio zgodnim tekstualnim osvrtom na duet u prigodnoj promotivnoj knjižici uvrštenoj u box-set), Davida Jensena, Joea Lyonsa, Andrewa Fletchera, Andyja Bella i drugih…

U nastavku slijedi obavezan pregled svih službenih video-uradaka za Yazoo od kojih međutim neki vidno pate od nedostatka ideja – “The Other Side of Love” je tipično blesav za ono vrijeme, no najveća podvala svakako je ‘originalni’ videozapis za pjesmu “Situation”. Moram priznati, ugledavši tu informaciju na ovitku, trgnuo sam se, umirući od znatiželje kako bi uopće mogao izgledati ‘originalni’ spot za tu pjesmu.

S obzirom da ni “Only You”, kao puno eksponiraniji hit nije u svoje vrijeme imao konkretniji video osim simuliranih live-nastupa na televiziji, trik sa “Situation” je definitivno upalio. Međutim, ‘original’ se sastoji od oku krajnje bezidejne, psihodelične kaleidoskop-animacije, nalik onoj kad na vašem računalu, dok u određenom programu slušate neki audio-materijal, dotični program vrti nekakve apstraktne grafike…

No kao i u pogledu ‘originalnog’ videa, ‘originalni’ “Situation” je zapravo dobro poznata remiks-verzija iz 1990. – koja se iz nekog neobičnog razloga na ovom DVD-u tako ponavlja dvaput.

No tu su svakako i simpatični, promotivni video-klasici – naivni horror-tribute u “Don’t Go” te magritteovski nijansiran, “Nobody’s Diary”.

Najveći minus DVD-a definitivno jesu snimke iz TV-nastupa Yazoo u sklopu emisija Top of the Pops, Cheggers Plays Pop i Saturday Live – s obzirom na prirodu takvih emisija gdje izvođači uglavnom pristaju na playback pozu pred TV-kamerama, krajnje je nepotrebno bilo ponavljati četiri playback izvedbe u različitim scenografskim okruženjima samo radi popunjavanja (očitih?) rupa u ovoj Yazoo zbirci.

Nadalje, u eri kad se CD na svoj tipično patetičan način nastavlja dodvoravati replikama vinilnih albuma ili je u nekoj drugoj varijanti mogao osvanuti kao estetski ugodniji digipak, “In Your Room” zaživio je tek kao krajnje jeftino sklempana kartonska kutija s tri CD-a i malom prigodnom knjižicom krcatom memorabilijom.

Brandirati Yazoo rukopisom s nastupne ploče “Upstairs at Eric’s” i raščlanjenim plastičnim lutkama koje su u to prvotno vrijeme obilježile njihov opskurni imidž u najbolju ruku tako ispada tipičan nostalgičarsko-marketinški trik (iako je to bio i tada, pošto se iz dotične vizualne prezentacije lutkama vrlo jasno iščitava bizarna simbolika Kraftwerk, čiji su duplikati nedvojbeno najopakije poigravanje tezom tko su naši idoli i koliko savršena treba biti njihova poza u javnosti).

U suštini je ta ideja s lutkama vrlo vjerno prenesena u Yazooov pop kontekst kao jedan dužan, iskren hommage, no za jedno novo doba vizualno je već puno inovativnija bila aluzija na “Upstairs at Eric’s” retrospektivnom kompilacijom “Only Yazoo” iz 1999. godine.

S druge strane, parafrazirani naslov jedne od tema dueta za ovu kolekciju, unosi dodatnu konfuziju u cijelu priču – “In Your Room”, među obožavateljima, jedna je od omiljenijih tema i Clarkeovog bivšeg basildonskog kolektiva. Zvuči pomalo nemaštovito, čemu dodatno doprinosi i krajnje jeftin tipografski pristup – korištenje Arial fonta na glavnom ovitku, koji više ostavlja dojam tiskarske pogreške a ne pravovaljane, estetski prihvatljivije i prije svega modernije adaptacije koja će dostojno parirati retro-futurističkom sadržaju.