Sat vremena pakla za uši

Pakla za uši, i to ni blizu pozitivnog smisla.

Porijeklom iz Njemačke s američkim pjevačem Johnom Casonom, Ritual Steel nam pokazuju da i kod teutonskog metala postoje iznimke. 2001. okupila se prva postava benda koju je inicirao bubnjar Martin Zellmer i nakon samo nekoliko tjedana snimljen je prvi singl “Orchid Queen”. Uslijedila su dva studijska albuma, da bi se 2004. godine postava promijenila, u bend su došli gitarist Sven Boege (ex-Ivory Tower) i američki vokal John Cason (ex-Exiled).

2006. vratili su se sa singlom “Knights Of Steel”, 2007. godine s albumom “Invincible Warriors”, prethodnikom najnovijeg, petog studijskog izdanja “Immortal” kojem je trebalo šest godina da bude objavljen. Dakle, trenutnu postavu benda čine pjevač John Cason, gitarist Sven Boege, te Martin Zellmer, bubnjar i perkusionist. Sam bend osnovao je Martin Zellmer koji je sredinom devedesetih godina dobio ideju da napravi nešto drukčije u odnosu na heavy metal koji se nudio i proizvodio u Njemačkoj. U tome je definitivno uspio, pogotovo s ovim izdanjem.Snimanje albuma trajalo je dvije godine, a dečki tvrde da su u međuvremenu postali još profesionalniji, bolji glazbenici i da zvuče bolje. S obzirom na ovaj loš uradak, za prošle uratke bi se moglo reći da čak zvuče i bolje, a produkcija na ovom je, najblaže rečeno, katastrofalna. Tako nešto zamuljano ne bi prošlo ni kod C bendova u sedamdesetima.

Album je koncepcijski neinventivan, jednostavnih melodija, gitare su totalno nezanimljive i šablonizirane, bubnjevi šuplji, basevi pretutnjajući i ubijaju uši, a pjesme uglavnom duge, naporne i doslovce ubijaju u pojam. Sve započinje devetominutnom pjesmom “Aggressor” sa žešćim trominutnim gitarskim introm, koji je najvećim dijelom nedorečen, prije nego nastupe vokali. Vokali Johna Casona su u početku donekle i prihvatljivi, te relativno dobro zvuče, no kako pjesma odmiče (pre)često ispadaju iz tonaliteta i pokušavaju izvesti screamove kojima kao da nisu dorasli.

Iako ima nekog potencijala i bendu daje američki prizvuk koji dominira njihovom glazbom, John kao da se često izgubi tijekom svojih vokalnih izvedbi. Iduća, “The Ritual Law” započinje vriskom i grmljavinom instrumenata jako brzog tempa koji su na početku toliko glasni da se vokal jedva i čuje, a grmljavina, nabijeni tempo i jedva izdržljiv, kaotičan zvuk traju sve do kraja pjesme. Ni ostatak albuma nije mnogo drukčiji, sve pjesme rađene su po istoj šabloni s presličnim gitarskim riffovima i kaotičnim solažama, kao da je bio cilj da svaka bude što brža i agresivnija, a sve drugo je nevažno.

Takvu formu slijede, primjerice, “Dr. West” i “Metal Sanctuary“, “Judgement Day” zvuči donekle čak i prihvatljivo, ima relativno pamtljivu melodiju, no do kraja pjesma postaje monotona i vokalno prejednostavna. Jedina balada, ako je se tako može nazvati, je “Satisfy Your Dreams” koja počinje sporim akustičnim notama, lirski ne baš dobra, prejednostavnih tekstova, završava brzim bubnjarskim prijelazom i još jednom, istim i ponavljajućim gitarskim riffovima. Posljednja, “Welcome To The Metal Dead“, koja bi trebala biti nekakva prog/heavy epopeja, traje definitivno preduge dvadeset i četiri minute i na dijelove zvuči ok, no ako ste već nekako i dogurali do kraja albuma, ova pjesma bi vam definitivno mogla ubiti volju da ga još koji puta preslušate u cijelosti.

“Immortal” više zvuči kao da su tri glazbenika krenula napastovati sve glazbene instrumente s ciljem da ubace što više nabrijanih, što više bržih ritmova i duplih bas pedala. Sve je to jednolično, svaka je pjesma zamalo pa identična s onom prije nje, a i jedna jedina kvazibalada na kraju ‘silovana’ je tim istim brzim ritmovima. Uz sve to, događa se učestalo ispadanje vokala iz tonaliteta, gubitak ritma, pretpostavljamo zbog naknadnog snimanja i montiranja gitara Svena Boegea, ponavljajuće solaže i melodije na isti kalup… Naporno, u najmanju ruku.