Sasvim pristojan ‘postjoydivisionski’ himnični album

White Lies su bend koji bira izlazak albuma kada svi drugi spavaju, pa tako su prva dva izašla polovicom siječnja dok još svi spavaju zimski san, a treći “Big TV” su izdali sredinom ljeta kad svi tako i onako odmaraju.

Da su kojim slučajem album izdali samo koji tjedan kasnije, mislim da bi se o albumu “Big TV” pričalo vrlo malo jer se cijela plejada indie rockera odlučila za kraj ljeta i početak jeseni za nova izdanja. Za razliku od “Big TV”, ti albumi ipak pružaju malo više zadovoljstva i uživancije.Dosadašnji uspjeh benda ponajviše leži u uspjehu početnih singlova i tipičnom britanskom hypeu koji je dosta i povukao tek prosječni album “To Lose My Life…” u nebesa, dok su već s drugim “Ritual” pokazali koliko su blijedi bend koji više ne može isposlovati toliko jake singlove, a da o cijelom albumu i ne pričamo, pa možemo reći da su mnogo bolji izbor slični ‘postjoydivisionski’ bendovi poput Editorsa, Interpola i sličnih, nego White Lies.Treći album je definitivno prekretnica za bend jer su njime trebali dokazati da prvijenac “To Lose My Life…” nije bila slučajnost, odnosno da je “Ritual” bio samo ‘loš dan’. Dojam nakon preslušanog albuma jest da su tu negdje, prosječan britanski bend, po ničem različiti od mnogih, a opet ne toliko blijedi da ih ne možeš slušati.Ponovno deset novih pjesama (ovaj put dodatno obogaćenih s dva kratka instrumentalna ‘introa’) i dalje bend ne odmiču od zvuka koji ih je proslavio. Znači, od novih White Lies ponovno možete očekivati vrlo mračan zvuk ukrašen bogatim synthovima i melodičnim gitarama, dok vokalne dionice su jednako tamne kao i sama glazbena podloga, pa sve zvuči kao himne iz dalekih ’80-ih na nešto moderniji način.

Ako tražimo potencijalne hitove uz najavni singl “There Goes Our Love Again“, svakako bi trebalo izdvojiti romantičnu “First Time Caller” kao možda i najjaču skladbu albuma i radiofoničnu “Mother Tongue“, dok ih ostatak albuma sasvim solidno prati.

Za karijeru White Liesa, definitivno možemo zaključiti da im “Ritual” nije trebao jer nakon uspješnog prvijenca, mnogo bolje bi legao album poput “Big TV”. Šteta je napravljena i sad je pitanje da li je bend dovoljno jak da se ponovno uzdigne. Tu ne govorim o Britaniji koja redovito puši takve bendove, već na publiku van Otoka koja, istini za volji, gotovo jednako tako voli mračan zvuk i bendove poput White Lies.

U konačnici možemo zaključiti da se s “Big TV” nisu trebali toliko skrivati oko datuma izlaska albuma jer je album sasvim solidan s nekoliko vrlo izraženih pjesama koje bi mogle uspjeti i kao singlovi. White Lies ipak nisu tolika velika ‘bijela laž’ kako je izgledao s ‘ritualnim albumom’…