Šarmantno zabavan album

“I woke up thirsty on an island in the sea” bio je posljednji stih posljednje pjesme posljednjeg albuma kanadske indie grupe The Unicorns. Dva člana te iste skupine, nakon gašenja ‘jednoroga’, presvukli su se iz ružičastog u bijelo, udružili se kao Islands i objavili album “Return To The Sea“, te nam isporučili urnebesno duhovito i nevjerojatno raznovrsno zanimljivo, usudio bih se reći, obvezno glazbeno štivo.

Dva člana s početka priče su frontman i multiinstrumentalist Nicholas Thorburn (umjetničkog imena Nick Diamonds) i bubnjar Jamie Thompson (aka J’aime Tambeur), dok se ostatak, uglavnom sedmeročlane, postave Islandsa neprekidno izmjenjivao, bilo u studiju ili na nastupima uživo (njihov prvi nastup uživo bio je kao predgrupa Becku, a pojavili su se i na njegovom albumu “Guerolito“).

Ono po čemu su The Unicorns bili poznati svakako su ludi stihovi pjesama popraćeni zaraznim melodijama (preskočit ću opis nastupa uživo koji je kombinacija Pink Floyda i Muppet Showa), no cjelokupna produkcija zadržavala je, na neki način, lo-fi ugođaj.

S grupom Islands dečki doslovce briljiraju i podižu kompletno sve bitno za najluđu zabavu na jedan viši nivo: Zamislite ekipu iz Monty Pythona kako pod utjecajem Briana Wilsona pjeva The Beatlese u parku… South Parku, da budem precizniji… Jer otprilike tako nekako bi najlakše bilo za opisati ovaj album. I da, njima se još pridruže članovi Arcade Fire i Wolf Parade.

Duhovitosti, glazbene potkovanosti, ponešto drskosti zasigurno ne manjka, a sve to pomiješano skupa daje teško zaboravljivu kombinaciju indie rocka, psihodelije, hip-hopa i countryja koja će vas zabezeknuti nakon prvog, a nakon svakog idućeg slušanja razvlačiti vam lice u sve širi osmjeh.

Epska, gotovo devetominutna “Swans (Life After Death)” uvodi nas u jedan čaroban svijet svake 3 minute mijenjajući stil i ritam, tako da na svom kraju, pjesma zvuči posve drukčije od početka; tajanstveni uvod zamijenit će pop pjesmica (ne znam hrvatski izraz za sing-a-long melodiju), a nju će naslijediti žestoki rock izričaj.

Najluđa stvar albuma je “Don’t Call Me Whitney, Bobby“, svakako inspirirana autorstvom Devendre Banharta (s kojim je J’aime i surađivao); “Volcanoes” (sa sjajnom pljuvačinom po Troggsima) govori o otapanju Aljaske (?), a ni stihovi drugih pjesama ne odskaču daleko od utjecaja, što bi naši stari rekli, ludih gljiva.

Cjelokupan album odiše prekrasnom svježinom, melodičnošću, dječjom ludošću i zaigranošću. Zaboravite The Unicorns, ako imate dva funkcionalna uha i volite klimati glavom lijevo-desno dok slušate glazbu (ili mahati nogama koje ne dotiču pod ako sjedite na nečem visokom) trenutno nema boljeg izbora od ovog ostvarenja.

Nažalost, kako se zasad čini, Islands će i ostati samo pri svom prvijencu “Return To The Sea“, idućeg albuma neće biti: Jamie Thompson napustio je bend, stoga je upitno hoće li Nick Diamonds svoju kreativnost uspjeti prezentirati bez druge, jednako važne karike u ovom glazbenom lancu.

No, samim time što ovaj album sja poput svjetionika na mračnom moru raznih nekvalitetnih prvijenaca, i baš stoga što će najvjerojatnije biti jedini, za nekoliko godina dosegnut će, gotovo posve zagarantirano, kultni status.