Šarmantni dalmatinski funk

Ako ime Ti ritu piri pip uzmemo kao čistu zafrkanciju, ono može biti šaljivo i zanimljivo, ali ako tako nazovemo jedan ozbiljan bend koji želi nešto postići, tada mislim da je to u startu veliki minus.

Razlozi leže u tome što će mnogi misliti da je njihova glazba zajebancija, a ne nešto što se može ‘normalno’ slušati. Hrvati imaju mnoge predrasude, posebno što se glazbe tiče, a najbolji dokaz je da niti jedan autor/bend koji pjeva na engleskom ne uspijeva napraviti pravu karijeru na domaćem terenu, pa kako ne bi imali psihičku barijeru prema nečemu što ima ime Ti ritu piri pip.

S druge strane, naziv benda gotovo idealno opisuje glazbu benda; ona zvuči točno tako, kao da su neki izvanzemaljci ušli pod kožu ovih Šibenčana i pokušavaju ispričati svoju priču prepunu funky ritmova, dalmatinskog štiha, interesantnih puhačkih dionica i povremeno žestokih gitarskih riffova, pa je samo ime albuma logičnije “Tritu tritu“.

Glavna prednost ovog albuma pozitivna je energija koja je pružena tijekom svih deset pjesama. Već prilikom prvog preslušavanja, jasno je da ovo najbolje zvuči u predvečerje, negdje usred ljeta nakon cjelodnevnog bućkanja u moru. Ako ne na nekom koncertu, tada na nekom chill-outanju uz čašicu osvježavajućeg pića.

Zaraznost melodija neprikosnovena je, a tekstovi su prilagođeni da ih što više prate, pa je ponekad to lakše izraziti na hrvatskom, rjeđe na engleskom, dok postoji i ‘onaj izvanzemaljski’ što su predstavili u uvodnoj funk zezalici “TRPP” koja bi se najlakše stopila s repertoarom kakav svira Rambo Amadeus.

Nakon toga slijedi još nekoliko potencijalnih ljetnih hitića, poput “Kad sam bija mali” koja me podosta podsjeća na Dosh Lee pod jakim utjecajem Zabranjenog pušenja koje se počelo poigravati s funkom ili “Nisam htio” koja je nova anti-himna za dalmatinske galebe ako takvih još ima, dok bi “CR7” mogla postati popularna u vrijeme Eura kada će ‘lijep, bogat i veliki igrač’ probati odvesti svoju repku na vrh Europe.

Kada zaglibe u nešto ozbiljnije vode, tada se iskazuje veliki potencijal kojim bi u budućnosti Ti ritu piri pip mogli poharati veći broj ljudi. Primjer je “Dok hodam” koja pomalo vuče na Vatru i Hladno pivo od prije kojeg albuma s mnogo energičnijom glazbenom podlogom što bi ih moglo privući bliže ka modern rocku, posebno zbog vokalnih dionica koje se paraju do krajnjih granica.

Sljedeći bitan moment posljednja je “Lousy Evening” koja zvuči kao da je pala s nekog drugog albuma, a ne s “Tritu tritu”. Skladba je vrlo laganog, gotovo jazz ugođaja, otpjevana na engleskom s gotovo barskim refrenom. Zaključak: šteta je što su ove dvije pjesme na samom kraju albuma jer su i najbolje, dok sve ispred toga ispada kao dobar štos za jednu sezonu. “Dok hodam” i “Lousy Evening” imaju najveći potencijal ostati upamćene duže od tog.

Izgleda da je Terraneo probudio Dalmaciju, te posebno Šibenik u kojem se izrodilo nekoliko novih bendova o kojima bi se više ili manje moglo pričati narednih godina. Ti ritu piri pip sigurno je jedan od njih, ali moraju odrediti kojim će smjerom dalje krenuti jer mogu pružiti mnogo i u zabavljačkom dijelu (većina albuma) i onom malo kreativnijem, da ne kažem ozbiljnijem, koji su predstavili s posljednje dvije skladbe.

Temelj je postavljen, neke pjesme s albuma fino su se izvrtjele, te sada preostaje vidjeti što možemo dalje očekivati od njih. “Tritu tritu” dobar je i zabavan album, pokazuje da je funk i nakon Dine Dvornika sposoban prodrmati scenu. Ovi Šibenčani još nemaju takvu snagu jer malo previše paradiraju poput Soulfingersa, ali na prvijencu se može mnogo toga oprostiti, posebno ako je on šarmantan poput ovog izdanja.