Sapunice, kreveti, kobasice i kraj

Istoimeni album grupe, koji je svojom impozantnošću zaradio kultni status, “The Beatles” poznat i pod nazivom ‘White Album‘, u prodavaonicama se pojavio 22.11.1968., istog dana kad i remek-djelo Kinksa “The Kinks Are Village Green Preservation Society” te točno 5 godina nakon objave drugog albuma “With The Beatles”.

“The Beatles” je u isto vrijeme najbolja i najgora ploča The Beatlesa, jer
pokazuje sve što bend ne treba napraviti: tko je vidio da na jednom te
istom albumu (koji nije kompilacija) svoje mjesto imaju kabaretski
šlager “Martha My Dear” i rokačina na tragu AC/DC “Helter Skelter” i da ne bude zabune, isti čovjek je potpisao i otpjevao obje stvari?

Kako je moguće da se pjesme “Across The Universe” i “Child Of The Nature” (koja će poslije biti preimenovana u “Jealous Guy”) proglase prekobrojnima, a da svoje mjesto na ploči nađu nefokusirani zvučni kolaži (čitaj: dvoja velika ništa) “Revolution No. 9” i “Wild Honey Pie“? Zvuči suludo? I

demo dalje – tijekom snimanja ploče bubnjar da otkaz, a ostatak grupe ni ne trepne – čak niti ne uzmu drugog bubnjara nego njegove dionice odsvira basist (“Back In The USSR“). Dok producent uzme godišnji od napornog rada, oni nastavljaju sa snimanjem. Kakva je to grupa koja istovremeno snima u dva različita studija – dvije različite pjesme?

Snimanje se pretvorilo u latinoameričku sapunicu u kojoj imamo nesretnu ljubav dvoje mladih ljudi (Johna Lennona i Yoko Ono) i troje zlih bivših prijatelja (Paul, Ringo i George) koji ne mogu podnijeti da mu cura sjedi u studiju dok skupa snimaju pjesmu. Tu je još i odbačeni mentor George Martin, koji sanja o sretnim danima.

Glavni studijski tehničar Geoff Emerick daje otkaz, a George Martin, njihov dugogodišnji producent, razmišlja o istome. Martinova ideja, da se načini selekcija pjesama te da se napravi ‘stvarno dobar’ album s 14-16 stvari, grubo je ismijana.

“The Beatles” je među najprodavanijim albumima ‘buba’, no treba reći da mu je u tom pomogao i odličan PR, pri čemu se najviše misli na Lennonove štrajkove u krevetu, proteste protiv rata u Vijetnamu i ostale nepodopštine koje su samo podigle reputaciju grupe kod tadašnje brojne (riječ je o babyboom generaciji) kontrakulturne mladeži.

Ipak, najbolji trenuci na ovom albumu spadaju među najbolje trenutke The Beatlesa općenito (dakle to su redom “While My Guitar Gently Weeps“, “Blackbird“, “Julia“), na ‘Bijelom albumu’ The Beatlesi su se dotakli svega, folka na tragu Neil Younga (“Mother Nature’s Son“), hard rocka, countrya, protestnih pjesama, psihodelije, predratnih popijevki, čistog rock’n’rolla, soula, bluesa, uspavanki i ako nekome želite predstaviti u sat i pol što je popularna muzika iz dvadesetog stoljeća (eventualno nedostaju techno i rap), probajte početi s ovim dvostrukim albumom.

“Yellow Submarine” je album The Beatlesa koji to nije: predstavlja samo 4 nove pjesme, uz dvije stare i preko pola tuceta instrumentala George Martina. “Only A Nothern Song” je stvar još iz perioda “Sgt. Peppera”, “All Together Now” je simpatična brojalica, dok su “Hey Bulldog” i malo preduga “It’s All Too Much” kompetentni brojevi koji su zaslužili biti okruženi zanimljivijim pjesmama. Instrumentali nisu loši – ali nisu The Beatlesi.

Pretposljednji album The Beatlesa, a posljednji ako gledamo vremenski kada je nastao (to je njihov najmlađi album), “Abbey Road“, donosi povratak snažnog instrumentalističkog međudjelovanja. Jest da zvuči vrlo šljakerski i odsviran s mnogo znoja, ali kemija je uglavnom opet tu.

George Martin je opet za produkcijskim stolom, Geoff Emerick se vratio na posao i – 4 maratonca su kročila preko zebre i otrčala počasni krug. Bilo je jasno da je balon zvan The Beatles postao nepodnošljiv i da slijedi razlaz jer je postalo nepodnošljivo plivati u moru različitih ideja, muzičkih koncepcija te prilično uneređenih odnosa.

Nedostatak zvan “Maxwell’s Silver Hammer” probao se zakopati najbolje što se moglo (čitaj: nakon dva dragulja “Come Together” i “Something”), snimanje te stvarčice je trajalo beskonačno dugo u nadi da će se nešto od nje ‘stvoriti’ i ništa se nije stvorilo.

‘Kobasičetina’ zvana “I Want You” zatvarala je nekadašnju A-stranu, a sada je u sredini CD-a kao primjer ekscesivnog stanja svijesti Johna Lennona. Harmoniju u život slušatelja donosi prekrasna Harrisonova “Here Comes The Sun” koja potvrđuje talent ravan Lennonu i McCartneyu. George donosi u studio zadnju riječ tehnike, Moog synthesizer, koji će diskretno podcrtati pojedine pjesme.

Show kradu singlovi “Come Together“, “Something“, spomenuta “Here Comes The Sun” i sve nakon nje, a to su sličice i pričice o klošarima (“Mean Mr. Mustard“), kraljicama noći (“Polythene Pam” je inspirirana jednom takvom iz Liverpoola), menadžerima (navodno je “You Never Give Me Your Money” posveta pohlepnom menadžeru Allanu Kleinu) i Njenom Veličanstvu (no dobro, nije baš o britanskoj kraljici).

Slike u knjižici prikazuju grupu obrasle u kose i brade, kako se slikaju pred čudnim automobilima, u neobičnoj odjeći: nakon Elvisa, oni su postali nova rock aristokracija, više nego ikad zaokupljena nekim svojim problemima: Lennon je protestirao protiv rat(ov)a i sam započinjao jedan takav s Paulom, McCartney je ušao u hiperproduktivno razdoblje ambicioznog stvaranja, Harrison se borio za svoje mjesto pod reflektorima koje po talentu zaslužuje, a Ringo je sigurno negdje želio biti okružen malo manje nadrkanim ljudima.

“Let It Be” je nakon ekstravagance zvane “The Beatles” trebao biti povratak korijenima ali zvuči kao čupanje korijena zuba. Bez anestezije, naravno. Radilo se u prvoj polovici 1969. prvo s Glynom Johnsom, na albumu snimljenom uživo u studiju, no s obzirom da je to bilo traumatično iskustvo s nimalo sjajnim rezultatom, album je odložen u bunker, tek su poslije vrpce došle do Phila Spectora koji se s njima malo poigrao.

Količina bizarnih ideja je na visokom nivou pa smo suočeni s činjenicom da predivnu naslovnu pjesmu okružuju dvije nemilice čudne i neprimjerene minijature, koje su izbačene s izdanja “Let It Be… Naked” s kojim je McCartney bio zadovoljniji.

U “The Long And Winding Road” dominiraju McCartneyu mrski Spectorovi gudači koje je Paul skinuo u revidiranoj verziji. Uglavnom, na albumu “Let It Be” riječ je o tvrdokuhanim country, folk i rock’n’roll pjesmama koje prikazuju The Beatlese u najbješnjem, najnepristojnijem i najmanje poznatom izdanju.

Paul će živčaniti na “I’ve Got A Feeling“, dok će mu John pripomoći na “Two Of Us“, sjetnom pogledu unatrag kroz dvoglasno pjevanje vrlo ljupke folk pjesme. Grupna dinamika svedena je na Harrisonov naslov “I Me Mine“. Objavljivanje ovog djela je trebalo biti u prvoj polovici 1969., ali je stavljen u ladicu te je svjetlo dana ugledao u svibnju 1970., mjesec dana nakon što je Paul objavio da napušta The Beatlese.

Zadnja pjesma, uspješan hit “Get Back” sugerira povratak na staro, ali nakon 10 godina postojanja, 8 godina diskografske aktivnosti, neprekidnog isijavanja kreativnih ideja, više ništa nije moglo biti isto, ne samo u životima Johna, Paula, Georgea i Ringa, nego u svjetskoj pop-kulturi i povijesti glazbe općenito.

Kompilacija “Past Masters” je dvosveščana zbirka singlova, EP-eva te drugih rijetkih snimki The Beatlesa. Prvi disk uključuje singlove i EP-eve The Beatlesa objavljene u periodu od 1962 do sredine 1965. Omeđena je njihovim prvim singlom “Love Me Do“, te B-stranom singla “Help!” koja se zove “I’m Down“, “Past Masters Vol. 1” je kolekcija pjesama koja otkriva kako su momci iz Liverpoola u samo nekoliko godina učili od učitelja, izjednačili se s njima te se spremali učiniti korak dalje.

Iritantno entuzijastični singlovi “From Me To You”, “She Loves You”, “I Want To Hold Your Hand” (potonja dva su snimljena i u njemačkoj verziji), povremeno solidne (“Matchbox“), ali češće sjajne obrade (provjerite Paulovo vrištanje na “Long Tall Sally“) tek su koraci u glazbenom putovanju prema kompleksnijim formama kao što je “I Feel Fine“.

Na tome nisu stali, nego su svakog dana u svakom pogledu sve više napredovali, što je posebno vidljivo na djelima koja su slijedila. Baš sredinom šezdesetih, The Beatlesi će se sa formata singlova prebaciti na format albuma. No koji god format odabrali, kvaliteta muzike je išla uzlaznom linijom.

Drugi disk donosi mnogo više raznolikosti: folk stvarčicu “We Can Work It Out“, nježne klavirske balade “Hey Jude” i “Let It Be” (prisutna je verzija koja nije na istoimenom albumu), rokanje na “Day Tripper“, “Paperback Writer” i “Revolution“, gotovo heavy metal baladu “Don’t Let Me Down” te pripadajuće B-strane. Drugi disk je sav ispresjeckan različitim utjecajima, koherentnost je nikakva, ali sve su pjesme iznimno ljepljive za uho te predstavljaju obaveznu lektiru za mlade glazbenike i najbolje lekcije na temu kako napisati sjajan singl.

Zaključno, sva ova izdanja će odlično podsjetiti stare glazbene konzumente na jednu od najsjajnijih grupa svih vremena, dok će za novu generaciju ovo biti pravo otkriće. Riječ je o glazbi koja jednostavno ne zastarijeva i koja unatoč vremenskom odmaku od gotovo 5 dekada i dalje ostaje opće mjesto glazbene i popularne kulture.