Sanjiva zaigranost velikog medvjeda

Dečki skriveni iza imena Grizzly Bear dolaze nam iz Brooklyna u New Yorku i uopće nisu opasni kako bi se po imenu moglo zaključiti. Bend čine Edward Droste, Christopher Bear, Daniel Rossen i Chris Taylor, a okupili su se tijekom 2004. kada su i snimili svoj prvijenac “Horn Of Plenty” koji je godinu dana kasnije dobio i svoju remix inačicu.

“Yellow House” je njihov drugi album koji bi mogao po naslovu mnogo toga krivog iskazati. ‘Žutu kuću’ mi poistovjećujemo s određenim ustanovama, a ovdje bi naslov čak bio i djelomice točan jer su pjesme većinom lagane, sanjive, melankolične, kao da su momci malo ‘odlutali’ i bore se sa svojim duhovima. Nije to sad neka teška psihodelija nego lijepa lo-fi indie glazba koju možete neopterećeno slušati.

Kritičari su općenito vrlo dobro primili ovaj album, neki magazini su stavili “Yellow House” visoko na godišnjim top listama. U jednu ruku ih razumijem jer Grizzly Bear pokušavaju biti što više svoji i originalni pa koriste mnoge instrumente koje drugi izvođači ne koriste u velikoj mjeri kao što su ksilofon, flauta, autoharfa i benđo, ali sam konačni produkt nije do kraja toliko dobar kao što bi se dalo očekivati od tolikih hvalospjeva. Dozu originalnosti svakako imaju i treba ju cijeniti, ali u nekim trenucima previše eksperimentiraju pa pjesme pomalo trpe zbog tih raznih trikova.

Ne znam kako bi ih najlakše svrstao u neku ladicu jer osim već spomenutih žanrova (lo-fi i tkz. neo-psihodelija) tu ima elemenata eksperimentalnog rocka, uvrnutog folka i još nekih srodnih stilova, a sve je zapakirano u jednu indie pop-rock cjelinu koja trenutno buja na glazbenoj sceni.

Ponegdje su malo pretjerali u elektronskim i orkestralnim dodacima, pa pjesme gube na protočnosti, odnosno ponegdje budu toliko isprekidane da mi se čini kao da počinje neka druga pjesma, a kad ono, još uvijek traje ista.

Najbolje se to očituje u “On A Neck, On A Spit” koju su ispresjecali u tri-četiri dijela i ovako zvuči jako čudno i razbacano.

Glasovne harmonije su nešto što je odlično pogođeno na albumu pa to stavljam, uz onu dozu originalnosti, na prvo mjesto kao prednost za bend. Dosta sanjivi vokali uklapaju se gotovo besprijekorno u glazbenu podlogu.

Melodična “Easier” otvara album i sadrži gotovo sve elemente i instrumente koje će dalje koristiti tijekom albuma, a najljepša je neupadljiva benđo dionica koja dodatno uljepšava pjesmu, dok je “Lullabye” prava sanjiva uspavanka koja je u nekim trenucima dosta klaustrofobična, a završava s vokalnim harmonijama.

“Knife” je melodična ljubavna pjesma i nekako mi se najviše svidjela na ovom izdanju, “Marla” zvuči kao neki valcer, a navodno ju je napisala pjevačeva teta ’30-ih godina prošlog stoljeća, dok priča završava s još jednom harmoničnom jekom u pjesmi “Colorado“.

Grizzly Bear je bend koji se ne smije odbaciti jer je vrijedan slušanja. Svatko će imati svoje mišljenje o njemu, što je i logično, a moje je da su se ponedje previše zaigrali. Imaju onu nit kojom mogu raditi vrhunske stvari što su pokazali u mnogim trenucima, ali znaju pretjerati. Kada će se malo suzdržati, bit će još bolji, samo da i u tom pogledu ne pretjeraju pa postanu ljiga bend.

Kao što sam rekao već u uvodu, “Yellow House” je dobar album, ali ne u tolikoj mjeri kao što su ga neki prikazali. Svakako je vrijedan preslušavanja, a u kolikoj mjeri, prosudit ćete sami.