Samuraji u kiltu

Iako su međusobno udaljeni nešto više od 8.100 kilometara, Škotska i Japan u glazbenome su smislu iznimno bliski i povezani. Dokazuje to i album “Gok” koji je suradnja dvojice genijalaca suprotnih strana globusa: šašavi japanski umjetnici nikada nisu tako uspješno susreli škotske pijaniste kao što su se prepoznali Tori Kudo i Bill Wells.

Svakako poznatije ime dvojca je škotski jazz alternativac, gitarist, basist, pijanist i skladatelj Wells, dok je Tori Kudo japanski skladatelj i glazbenik koji stoji iza biblijski nazvanoga projekta Maher Shalal Hash Baz.

Svoju prošlost vješto skriva, no ne tako davno bio je politički aktivan s revolucionarnim idejama koje je napustio pridruživši se Jehovinim svjedocima. Svirao je klasiku i jazz, orguljao u protestantskoj crkvi, u slobodno vrijeme izrađivao predmete od keramike, a tada je otkrio grupu T-Rex, te s nekolicinom istomišljenika inspiriranih stvaralaštvom Mayo Thompsona (Red Crayola) i Syda Barretta osnovao Maher Shalal Hash Baz.

Kako su čuli jedan za drugoga nije poznato, no 2004. Wells je otputovao u Zemlju izlazećeg sunca, te su skupa snimili album uživo “Osaka Bridge”. Gotovo identičan popis pjesama (uz svega nekoliko varijacija) nalazi se i na ovome albumu, jer “Gok” (nazvan po studiju u kojem su snimali) samo je produžena ruka, studijska verzija prvijenca uživo.

Neobičan spoj dvije po mnogočemu različite kulture rezultirao je apsolutnim čudom: njihovi instrumentali i glazba – ponekad skladana, češće improvizirana, no uvijek melodična, nostalgično-srčana i vesela na tragu melodija starih humorističkih serija – kombinirali su već spomenutog Syda Barreta i Air s The Beach Boysima.

Sâm Kudo kaže kako mu većina melodija i aranžmana dolazi u snu, a po čitavom folkloru koji ga okružuje i načinu stvaranja iznimno je blizak Sopor Aeternus i njegovom/njezinom The Ensemble of Shadows, mada s njim/njom nema nikakvih glazbenih dodirnih točaka.

S jedne je strane jazz njuška Bill Wells navikao na improvizacije po određenim pravilima (ono što izgleda strašno jednostavno najčešće je iznimno kompleksno), a s druge je ‘king of error’ kako se samoprozvao Tori Kudo, šarmantno potvrđujući iz kompozicije u kompoziciju kako nadimak nosi s razlogom. Skupa će u prvom trenutku zvučati poput školskog orkestra na probi, drugi put poput nacvrckane limene glazbe, a već u trećem izazvati čitavu lavinu emocija i čuđenja (najočitiji je primjer “Cowtail Calypso“, odnosno obrada Millerove “King Of The Road”.)

No najzabavnije od svega, uopće se ne trude prikriti pogreške, već ih vješto naglašavaju, zapravo gradeći pjesmu upravo oko njih. Često se stječe dojam kako i oni sami ne znaju na koju će stranu krenuti pjesma puštajući da im inspiracija pokaže put jazza, folka, rocka, klasike i svega ostaloga.

Često ćete se sjetiti i filozofije Johna Cagea, njegovih glazbenih eksperimenata, sâm Wells “Gok” smatra jednim od svojih najznačajnijih studijskih albuma, a da je jedan od ugodnijih instrumentalnih iznenađenja nitko ne može osporiti.