Samo prosječan povratak otpisanih

Porijeklom iz Finske, ova šestorka osnovana 2002. godine, nakon jedanaest godina uspjela je objaviti svoj drugi studijski album. Samo ime Thaurorod ima značenje ‘zla planina’, potječe od vilinskog jezika Quenya kojeg je osmislio J.R.R. Tolkien.

Thaurorod su gitarist Lasse Nyman, basist Pasi Tanskanen, bubnjar Joonas Pykala-aho, gitarist Emppu, te dva novopristigla člana od 2012. godine, klavijaturist Harri Koskela i pjevač Andi Kravljaca. Andi potječe iz naših krajeva, što se da zaključiti po prezimenu, pjevač je manje poznatih bendova kao Aeon Zen i Silent Call, a odabran je putem internetske audicije. On je zamijenio prethodnog vokala Michella Luppija koji je nakon dvije godine članstva napustio bend zbog nedostatka vremena, pa se posvetio pjevanju u talijanskom Secret Sphere.Prvi studijski album “Upon Haunted Battlefield” bend je uspio objaviti tek 2010. godine, nakon prethodna tri EP izdanja, a tri godine poslije, stigao je i drugi studijski album, “Anteinferno”. Sumnja u Thaurorod, ukoliko postoji, uglavnom može proizaći zbog navedenih godina neobjavljivanja studijskih albuma, te činjenice da su promijenili čak šest vokala. Unatoč tome, 2011. godine su se imali prilike pokazati široj publici nastupajući na turneji sa Symphony X i Nevermore. Andi Kravljaca je sedmi vokal Thauroroda, a sudeći prema tome kako se dobro uklopio, nadamo se i dugotrajnije rješenje.

Andi vokalno podsjeća na Tonya Kakka iz Sonate Arctice, a glazbeno, Thaurorod općenito podsjeća na Dragonforce i nešto manje na Stratovarius. Andi ima vokal nešto ‘tanje’ boje, no širokog raspona i mogućnosti visokih nota. Ipak, ne previsokih, jer u tom slučaju vokal puca, no sveukupno se lijepo uklapa u kompletnu sliku benda čija se glazba oslanja na glavne značajke power metala – munjevite gitarske i klavijaturske solaže, duple bas pedale i melodičnost. Lirski, pjesme se usredotočavaju, naravno, na fantaziju, emocije i bitke.

“Anteinferno” je dobio ime prema Dante Alighierievoj Božanskoj komediji, a sadrži opisane i djeliće povijesnih bitki, kao što je Rat dviju ruža iz 15. stoljeća, koji se dogodio u Engleskoj. U ovaj dio božanske komedije uvodi “Planet X” svojim mirnim klavirskim notama, a zatim se diže oluja brzih riffova i duplih bas pedala. “Planet X” je melodična i naravno, pjevljivog i pamtljivog refrena s dobrim gitarskim solažama i klavijaturnim djelovima. “Heart Of The Lion” je jedna od prosječnijih pjesama, zajedno s idućom, za koju je snimljen prvi službeni video, “Overboard”.

“Victor” i pretposljednja “Path” najviše podsjećaju na neke glazbene elemente Dragonforcea, na razorne, brze bubnjeve, iste takve solaže i visoke tonalitete. One ujedno mogu spadati u jedne od boljih pjesama, uz početnu “Planet X”.

Naslovna “Anteinferno” je još jedan prosječni, desetominutni komad koji započinje dijalogom a tokom svog trajanja uglavnom zadržava nešto sporiji tempo, uz ponovni dijalog pri kraju pjesme i veći broj bržih prijelaza. Prijelazi i solaže ipak daju malu, ali sveukupno nedostatnu dozu atmosferičnosti koja je uvijek potrebna dugim pjesmama. Posljednja, “The Riders Of The Shire” završava album okarakterizirana uvodnim zvukovima bitke, teškim i sporijim riffovima i nešto nižim vokalnim tonalitetima.

Većina pjesama je prosječna, uglavnom s klasičnom, zaraznom melodičnošću, a rijetke su one koje doista odskaču invetivnošću. Thaurorod je, unatoč problemima u svom dugotrajnom postojanju uspio isproducirati solidan drugi album, koji će sigurno naći mjesta na policama power metal fanova. “Anteinferno” jeste, ili bi mogla i morala biti, uzlazna stepenica u njihovoj karijeri i, nadamo se, korak naprijed objavljivanju što kvalitetnijih albuma, uz što manje izmjena članova, jer Thaurorod je konačno kompletan.