Samo pričaj Laura, nemoj stati

Dvadesetogodišnja Laura Marling postala je ljubimica folk populacije jer je tradiciju spojila na jedan pomalo nevini način u zarazne melodije uz predivne tekstove.

Karijeru je započela prije nekoliko godina, a za 18. rođendan se počastila prvijencem “Alas, I Cannot Swim” koji je mahom pobrao odlične kritike. U međuvremenu se skompala s mnogo indie-rockera na Otoku, te često s njima dijeli pozornicu, pa uopće ne čudi njen brzi uspon ka vrhu folk glazbe u Britaniji, a samim time i u svijetu.

S prošlim albumom je pokazala svu svoju zrelost, a novi album “I Speak Because I Can” samo potvrđuje ono što smo znali, Laura je velika autorica koja će u budućnosti zasigurno napraviti velike stvari i folk glazbu još više približiti široj masi jer ako radi s 20. godina ovako dobre albume, ne vjerujem da će joj iskustvo oduzeti sav taj šarm koji trenutno ima.

Već u uvodnoj “Devil’s Spoke” napravila je toliko mračnu, a opet vrlo britku atmosferu koje se ne bi postidjeli niti velikani kao što su Bob Dylan i Johnny Cash, dok s drugom “Made by Maid” podsjeća na emotivne country djevojke koje haraju zadnjih godina kao što su Neko Case, Cat Power i slične.

Kako vrijeme odmiče, tako se Laura još više približava samom vrhu trenutne folk scene, pa s “Rambling Man” zvuči kao Regina Spektor na gitari, dok je “Blackberry Stone” prelijepa akustična balada s vrlo zavodljivim vokalom i gudačima koji su ubačeni na pravim mjestima.

Vrhunac albuma Laura postiže s pjesmom “Goodbye England” u kojoj pjeva kako voli zimski dio godine kada pada snijeg i zabijeli cijeli okoliš. Skladba je odlična, rekao bih gotovo prava blagdanska, a nosi ju perfektna melodija kojoj je teško odoljeti.

Tko bi rekao da tako mlada autorica može napraviti dva tako velika izdanja u samo dvije godina. Oba albuma, i “Alas, I Cannot Swim” i “I Speak Because I Can”, su nešto najbolje što je posljednjih godina došlo s Otoka a tiče se folk glazbe, te me ne bi začudilo da još više djevojaka navede da uzmu gitaru u ruke.

Imamo različite mlade britanske cure koje su otprilike u isto vrijeme krenule po svoj djelić slave, te se po njima vidi da je lakše postati zvijezda s prosječnim pop albumom kao što je to učinila Duffy, nego doći do takvog statusa s folk albumom. Vremena se mijenjaju, a Laura i dalje uspješno provodi kampanju promocije nastavljajući se družiti s dečkima iz raznih indie bendova što je svakako odlična stvar za nju jer je indie uvijek u modi u Britaniji, pa će tako još brže preskočiti neke prepreke… Iskreno, ne vidim kako ih ne bi mogla preskočiti kada kvalitetom svog rada to zaslužuje.

Moja topla preporuka za “I Speak Because I Can”.